Mk 4,35-41

U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Nakon govora u prispodobama o kraljevstvu Božjem nastavlja evanđelist Marko s izvještajem o četiri Isusova čuda. Isus je činio čudesa. Čudesa nisu i ne moraju biti dokaz Isusova božanstva. Bitno na čudu nije neobjašnjivost ni neobičnost događaja o kome je riječ ili pak oprjeka prirodnim zakonima, nego je bit čuda u tome da sami Bog preko njih govori čovjeku. Ako pak nema onoga tko bi slušao, sav je govor uzaludan. Čovjek – pa i Bog – govori u prazno. Tako je i s Isusom. Nema li sposobnosti da čovjek vjeruje, nema ni čuda. Stoga Isus prigovara učenicima zbog slabe ili nikakve vjere. Vjerovati znači susresti se u Isusu s moćnim, svemoćnim Bogom, piše piše fra Tomislav Pervan, teolog i hercegovački franjevac za Radiopostaju Mir Međugorje.

Nema li sposobnosti da čovjek vjeruje, nema ni čuda.

Tko može činiti čudesa? Tesar obični zacijelo ne, pa ni Krstitelj ih nije činio. Jedini Bog tvori u povijesti čudesa, o tome svjedoči Biblija. Čini se da ovaj Isus čini čudesa u vlastitoj režiji, ona se događaju po njegovim rukama (6,2). Sve to suvremenike uznemiruje, provocira, sve je to njihovu sumještaninu neprimjereno. Literarna podloga ove zgode jest možda u starozavjetnom izvještaju o proroku Joni. Jona hrče u potpalublju, dok se mornari bore s morskom olujom. Tko ih može spasiti od neminovne propasti? Isus se budi, zapovijeda vjetru i moru. On je gospodar prirodnih sila i moći.

K tome ima još nešto nečuveno što je jedino Božja povlastica, naime opraštanje grijeha. S pravom se gnjeve pismoznanci u Kafarnaumu kad je Isus onomu uzetome dao ‘apsoluciju’, podijelio oprost grijeha (2,7). Čista bogohula – tako rezoniraju u svojim srcima. Tko može oprostiti grijehe osim jedinoga Boga? Da, to stoji. Gola je to istina. A što učiniti ako domalo taj isti kojemu je upućena kritika čudom dokaže da on to može – učiniti i fizičko čudo, ali još većma, čudo u duši, očima nevidljivo, ali krajnje stvarno? Ako netko ima jedan božansku povlasticu, činiti čudesa, onda ima i drugu povlasticu, opraštati grijehe.

U tome smjeru ide i pitanje učenika nakon stišavanja oluje na moru. U velikoj su nevolji, a Isus spava u lađi, na krmi. Kad je Isus utišao oluju, oni su zaprepašteni, gotovo ukočeni od čuda, pogotovo što ih pita, zašto se ponašaju tako kukavički i prestrašeno. Sve njih obuzima silan strah jer su u nazočnosti jedne neobične pojave, za njih nadzemaljskoga bića, te se međusobno zapitkuju, Tko je taj da mu se i vjetar i more pokoravaju? Pitanje ne treba odgovora. Mogli bismo se zapitati, tko uz takvu oluju na moru može spavati u maloj brodici kao u dječjim kolicima, mirno i spokojno, kao dojenče na grudima majke svoje? (4,37-41).

Zgoda o smirivanju oluje na moru znamen je čovjekove životne ugroženosti.

Stišavanje oluje na moru: Čudo možemo shvatiti u povijesnom surječju, u događaju na uskovitlanu Tiberijadskom moru, ali je za nas daleko važnija egzistencijalna poruka čuda. Jer ono što se jednom zbilo ima trajnu vrijednost, pogotovo stoga što je svatko suočen i u vlastitom životu s ‘morem’, ‘olujom’, ‘noći’ u kojoj se nakon ‘sparine i žege’ spušta olujni vjetar i kovitla i sve uzburkava u čovjeku i oko njega. Zgoda o smirivanju oluje na moru znamen je čovjekove životne ugroženosti. Brodica našega života ne brodi niti plovi uvijek mirnim vodama, trajno imamo i ugroze olujna mora. Bacani smo desno-lijevo, nevolje nas biju, valovlje, bezdane vode.

More je oduvijek, napose u starim mitovima, ali i arhetipski, simbol bezdana, gubitka tla pod nogama, nesigurnosti, nepostojanosti. Imamo u Starom zavjetu simboliku s Noinom lađom. Noa je za općega potopa zaštićen u lađi voljom Stvoritelja. I ovdje se otvara more u svojoj bezdanoj dubini, prijeti da proguta sve, pod čovjekom se otvara ponor. Apostoli su u egzistencijalnom strahu koji ih je posve ukočio.

Ali taj se strah od potonuća na moru dade prenijeti i u čovjekovo srce koje je poput mora, bezdana koje može nositi ali i progutati. Ono je prostor nesvjesnoga i besvjesnoga, gdje katkad vlada ‘bonaca’, tišina, utiha i mir, a nekad se zna do te mjere uskovitlati da smo s psalmistom prisiljeni vapiti Gospodinu kako su nam ‘došle vode do grla’, kako se gušimo, kako smo zapali u ‘duboko blato’ i sl. Kako postići u takvim situacijama mir, komu zavapiti i komu se obratiti? Kako nadići taj strah koji nas guši? Kamo baciti sidro, i gdje je čvrsto tlo koje drži i more, na koje se i more oslanja? Ta i more mora imati svoje dno, svoj nutarnji oslonac! Gdje je naše životno sidrište? Uporište?

Moramo biti svjesni u dubini svoje duše da je Gospodin na istoj lađici s nama. I da počiva, na pramcu, da odmara. Da je i u našem srcu. “Kamo i kako plovi moj brod?” Doći će dan svakome od nas kad će svaki mudri savjet i svaki liječnik i svećenik stajati nad nama bespomoćni, kad stupimo na rubno područje svoje egzistencije. I kad nam je polagati račun o plovidbi, životu. Hoćemo li u onome smrtnom strahu koji svakog čovjeka obuzima moći (do)baciti sidro Gospodinu i doviknuti mu. On je i u lađi, ali i na drugoj obali, gdje nam je spreman doček (usp. Iv 21,4 sl.). Upravo je u tome umijeće življenja. Mirne luke su samo životne epizode, mali predasi. Plovit nam je, pustiti jedra u pravom smjeru.

Moramo biti svjesni u dubini svoje duše da je Gospodin na istoj lađici s nama.

Svijet treba smjelih i odvažnih ‘pomoraca’, misionara, proroka u oluji. Koji hvataju SOS – vapaje brodolomaca. Koliko je danas po našim ulicama razorenih i nasukanih egzistencija, propalih, beznadnih, očajnih, koliko samo ruševina?! Njima treba reći da je Bog i uz njih, da ih nikad ne napušta. Donijeti radosnu poruku Isusa Krista. Zbog tih i takvih treba isploviti iz toplog kuta vlastite kuće, građanskoga lažnoga mira, tihoga samozadovoljstva s vlastitom vjerom i poći čovjeku potrebniku. Kao Isus.

Kad učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, zašto naizgled ne mari što oni ginu, Gospodin odgovara, kako je taj uzvik posve suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Nije riječ o tome hoće li se barka života prevrnuti ili napuniti vodom, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj (ne)prilici našeg života, i u najuskovitlanijim počelima ovog svijeta. Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom prestaje strašna prijeteća moć svjetskih i paklenih počela.

Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji krivnje, kompleksi grijeha, kad iz nas provali strašna prošlost koja nas davi? Neće nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj nevolji može spasiti i iz nje izvući? Samo Gospodin koji razdvaja počela, upravo kao na početku stvorenja, tj. kao novi čin stvaranja. U biti, ne nosi ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Naša je svijest i podsvijest ranjena, ozlijeđena, oštećena. Krist ne samo da tješi, nego on i liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, već Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo. Njegovi smo u životu i smrti.

Krist ne samo da tješi, nego on i liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj…

Ova zgoda iz evanđelja postaje bitna tek kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Strah nas je od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta ljubavi i nadi, a osamostali li se strah u čovjeku,  proširi li se, osoba gubi samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet.

Mnogi žive u trajnome strahu od straha, strah ih je straha, što ih onda paralizira, što potom čovjeka tjera u nerazumne čine, bezizlaznost, uskoću, tako da se ni sam više ne prepoznaje. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom. Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkuda odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Prošao je sva naša stanja da bi nam pokazao put u životnim bespućima.

Na jednom mjestu Poslanice Hebrejima (2,9), u nekim tekstualnim inačicama, veli se da je ‘Isus daleko od Boga’, tj. u posvemašnjoj otuđenosti i bogoostavljenosti, iskusio smrt za sve nas, da bi nama donio nadu i spas. I on se kao čovjek plašio, borio se s Bogom u Getsemaniju, zazivao Oca, kao Sin osjećao se ostavljenim, odbačenim, prokletim (usporedi 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Rim 8,3) da nam pokaže put iz straha.

Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svoga bića.

Treba prepoznati svoj strah u Isusovu, izdići se iznad njega, da bismo iskusili i nepobjedivost nade. Bog nam neće dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, egzistenciju. Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svoga bića. Prisjetimo se ovom zgodom i Jone. Njega je uhvatio panični strah od Gospodina, njegova naloga, ali i strah od sebe. Dopao je morskoj nemani u ralje, i ondje dolazi k sebi. Prihvaća Božji nalog u svome životu te biva spašen i može ispuniti svoje poslanje u svijetu.