Priče svetaca trebale bi nas nadahnuti. Njihova želja trebala bi i nas potaknuti istom željom i žarom. Svake nedjelje trebali biste poželjeti primiti svetu Euharistiju, a ako te želje nema, zamolite ove svece da vam pomognu da to poželite, jer sa svakom svetom pričešću Gospodin Isus se udomljuje u vama.

Male župne skupine i obitelji često su mjesto gdje se nečija vjera rađa i održava. Prije doba multimedije, vjerski običaji obitelji, župne misije i slični angažmani pomogli su u izgradnji kulture u kojoj je vjera bila prirodni dio života.

Ponekad trčimo za Bogom, ali i On kao da trči za nama – poput skrivača – i priznali mi to ili ne, često smo oduševljeni neizvjesnošću tog skrivanja pa traženja. Skrivamo se od Boga na neko mjesto za koje mislimo da nas neće pronaći. On nas pronalazi, a mi smo iznenađeni kada to učini. Onda On ode i sakrije se, ali tek toliko da nam bude mali izazov, da igra bude zanimljiva. Mi opet prolazimo pokraj Njega i opet ne primjećujemo da nam je tako blizu.

Crkva se 24. srpnja liturgijski spominje svetoga Sarbelija Makhloufa (Charbel Makhlouf ili Šarbel Maklouf), maronitskoga mistika i čudotvorca iz 19. st., čiji nam životni put svraća pozornost na ljepotu intenzivnoga predanja Bogu u kontemplaciji, askezi i uzvišenosti euharistijskoga otajstva, jer iz tih izvora proistječu mnoge milosti, pa ih je stoga potrebno uvijek naglašavati i u tom se svjetlu truditi nasljedovati i toga libanonskoga svetca.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedan je od specifičnih zadataka misionara monfortanaca. Njihov utemeljitelj i duhovni otac sv. Ljudevit Montfortski primio je dar od Boga, kojega je prije svega on sam živio, a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima. Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu, a najsavršenije sredstvo kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću jest, prema njima, nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici.

Isus pokazuje veličinu svoje velikodušnosti prema nama dajući nam se u euharistiji u najbolnijem trenutku svoga života: „I ja sam vam predao da je Gospodin Isus, one noći kad je predan, uzeo kruh, i nakon što je zahvalio, razlomio ga i rekao: “Ovo je tijelo moje koje je za vas... Ova čaša je novi savez u mojoj krvi” (Vidi 1 Kor 11,23-26). Ništa Ga ne može spriječiti da bude velikodušan prema nama, da nam se da, čak ni njegova nadolazeća patnja i smrt.

"Postoji sedam stvari koje su stvarno bitne ako želimo ući u pravu evangelizaciju i vratiti ljude Crkvi", piše vlč. Jonathan Meyer s katoličkog portala Catholic Exchange.

Kao katolici, dobili smo dar da možemo sudjelovati u sakramentalnom životu, koji je ljekoviti melem za naše bolesti.

Bog je onaj za koga smo stvoreni. On je onaj za kojim čeznemo, iako to možda ne priznajemo. A odgovor na tu duboku, bolnu čežnju nalazi se čekajući – u maloj, bijeloj hostiji, skrivenoj u tabernakulu zbog ljubavi prema tebi i meni. Tu čeka Krist, žudeći za vama dublje nego što biste ikada mogli za Njim. On te čeka.

Gospodin zna kamo trebamo ići i kako da živimo. I tako, doslovno, On ide s nama na ulice u euharistijskoj procesiji. Križ, svijeće i zvono, da, ispred su, ali Isus je taj koji vodi put i priznaje da vodi svoj narod. On nas nikad ne napušta. Doslovno hoda s nama. Isus ne bira dostojne, nego one koje odabere čini dostojnima.