Crkva se 24. srpnja liturgijski spominje svetoga Sarbelija Makhloufa (Charbel Makhlouf ili Šarbel Maklouf), maronitskoga mistika i čudotvorca iz 19. st., čiji nam životni put svraća pozornost na ljepotu intenzivnoga predanja Bogu u kontemplaciji, askezi i uzvišenosti euharistijskoga otajstva, jer iz tih izvora proistječu mnoge milosti, pa ih je stoga potrebno uvijek naglašavati i u tom se svjetlu truditi nasljedovati i toga libanonskoga svetca.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedan je od specifičnih zadataka misionara monfortanaca. Njihov utemeljitelj i duhovni otac sv. Ljudevit Montfortski primio je dar od Boga, kojega je prije svega on sam živio, a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima. Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu, a najsavršenije sredstvo kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću jest, prema njima, nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici.

Isus pokazuje veličinu svoje velikodušnosti prema nama dajući nam se u euharistiji u najbolnijem trenutku svoga života: „I ja sam vam predao da je Gospodin Isus, one noći kad je predan, uzeo kruh, i nakon što je zahvalio, razlomio ga i rekao: “Ovo je tijelo moje koje je za vas... Ova čaša je novi savez u mojoj krvi” (Vidi 1 Kor 11,23-26). Ništa Ga ne može spriječiti da bude velikodušan prema nama, da nam se da, čak ni njegova nadolazeća patnja i smrt.

"Postoji sedam stvari koje su stvarno bitne ako želimo ući u pravu evangelizaciju i vratiti ljude Crkvi", piše vlč. Jonathan Meyer s katoličkog portala Catholic Exchange.

Kao katolici, dobili smo dar da možemo sudjelovati u sakramentalnom životu, koji je ljekoviti melem za naše bolesti.

Bog je onaj za koga smo stvoreni. On je onaj za kojim čeznemo, iako to možda ne priznajemo. A odgovor na tu duboku, bolnu čežnju nalazi se čekajući – u maloj, bijeloj hostiji, skrivenoj u tabernakulu zbog ljubavi prema tebi i meni. Tu čeka Krist, žudeći za vama dublje nego što biste ikada mogli za Njim. On te čeka.

Gospodin zna kamo trebamo ići i kako da živimo. I tako, doslovno, On ide s nama na ulice u euharistijskoj procesiji. Križ, svijeće i zvono, da, ispred su, ali Isus je taj koji vodi put i priznaje da vodi svoj narod. On nas nikad ne napušta. Doslovno hoda s nama. Isus ne bira dostojne, nego one koje odabere čini dostojnima.

Priča o euharistijskom čudu u Irskoj proširila se društvenim mrežama. “Euharistijski službenik slučajno je ispustio posvećenu hostiju na pod dok je dijelio svetu pričest. Svećenik ju je potom stavio u malu posudu s vodom da se otopi. Nakon što je nešto kasnije išao provjeriti, otkrio je da je voda krvave boje. Dodao je još vode, a zatim kasnije vidio da je hostija poprimila izgled krvavog mesa.”

Slavimo svetkovinu Tijelova i možda je logično očekivati da ćemo u liturgiji čuti evanđeoski izvještaj s posljednje večere, kada je Isus ustanovio euharistiju. No Crkva ipak odabire neka druga čitanja te nas tako iznova podsjeća da je sveta misa mnogo više od spomena na Kristovu posljednju večeru: riječ je o procesu ostvarivanja velikog Božjeg plana koji se odvija još od početka povijesti.

Možete li zamisliti da su na svijetu postojale osobe koje su živjele bez jela i pića, samo od svete pričesti? Kroz povijest Crkve bilo je više osoba koje su dugi niz godina živjeli smo od spasonosne hostije.