Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

I mi bismo trebali svoj život graditi na toj stijeni Crkve. U njoj ćemo pronaći sakramente koji će biti dobro vezivo i armatura našega života i povezanosti sa Zaglavnim kamenom. Pijesak nam je lijep i privlačan, ali od njega nemamo ništa jer je on sam već razmrvljen. Pristupimo onome što je čvrsto i nepomično u ovome svijetu, a to je Crkva. U njoj ćemo pronaći sve što nam je potrebno za život. Ona je ona žuđena luka sigurnosti u koju svi želimo stići. Ne postoji ništa ljepše od toga da smo dio Crkve.

"Gospodin nam je dao ruke da upravo kao on s njima blagoslivljamo, tješimo, milujemo, podižemo pala čovjeka! Isus je Božjom snagom stupao pred čovjeka, suočavao čovjeka sa samim sobom i silom Božjom liječio svaku bolest. Često govorimo, a ne vjerujemo svojim riječima, u snagu riječi s kojom dolazimo pred čovjeka i ljude", piše fra Tomislav Pervan.

"Često, kad Isus uđe u moju kuću na svetu pričest, uzbudim se što mi dolazi Kralj kraljeva i ljubav mog života. Tada me često srami ili zabrine stanje u kojem se nalazi moja kuća. Kuća mi se brzo zaprlja! Toliko grijeha. Ožiljci i otvorene rane. I ne čistim uvijek svoj nered. Zato prije primanja Isusa molim Njegovu Majku da mi pomogne očistiti kuću. Zgrabi metlu i pomete prašinu. Ne samo da ga ostavlja čistim, već ostavlja i vaze s ružama po cijelom domu. Ponekad sam užasna domaćica. Ne priznajem da je Isus ušao u moju kuću. Možda ću ga pozdraviti, ali brzo se odvratiti ili ću čak zaspati. Jadni Isus. Ali On je navikao da ga se ignorira ili ne primjećuje," stoji u priči o Božjoj kući koju donosimo u nastavku.

"Iako nam je unutar zidova crkve lijepo, sigurno, moramo izaći izvan toga i poći do svih ljudi i propovijedati evanđelje svemu stvorenju. To je naš poziv kao kršćana. Gozba Jaganjčeva je spremljena, a mi smo glasnici koji trebaju drugima navijestiti tu radosnu vijest. U svakoj nevolji sjetimo se gdje je naša luka! Izazov je izaći iz luke, ali prava avantura je na pučini, a ne u luci. Naša misija je u svijetu, a ne u našoj komfor zoni. Imamo sve potrebno za izaći i poći, ali imamo li hrabrosti?", piše fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Svi kršćani mole i vjeruju u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Što se misli pod tim pridjevima, zašto su oni važni i kako je Crkva jedna ako postoje i Pravoslavna i Rimokatolička i Anglikanska? Dobro došli na Lectio Brevis i u ovom ćete videu saznati što to znači da je Crkva jedna.

"Pozvani smo iz dana u dan naviještati živoga Boga. Poslani smo na raskršća kako bismo navijestili da je gozba Jaganjčeva spremna i da su svi pozvani. Kada uđemo u crkvu sjetimo se da svi mi činimo Crkvu i da smo dužni brinuti za braću i sestre koji žele otići. Bog šalje baš tebe, ali ako izlaziš iz crkve bez susreta s Njime, hoćeš li moći izdržati sve što je pred tobom? Ako izlaziš iz crkve bez susreta s Njime u sakramentima kako ćeš se susresti s Njime u vječnosti?" piše na društvenim mrežama fra Vinko Brković.

Sakristija je prostorija u kojoj se svećenik priprema za misno slavlje.

Crkva je u prvom redu rođena iz Kristova potpunog predanja za naše spasenje, anticipiranog u ustanovi euharistije, a dovršenog na križu iz otvorena boka raspetoga Isusa.

"Ipak, naš Bog nije Bog očaja, nego Bog nade, Bog uvijek novih mogućnosti. Stoga, s radošću gledam u nadi prema danu kada se više neće stavljati ograničenja na naša okupljanja. Već se trenutak za to nazire. Kada taj trenutak dođe neka te nađe spremnog i neka te Bog blagoslovi", piše fra Robert Kavelj.