Za Crkvu je potrebno nešto učiniti u skrovitosti, potrebno je žrtvovati se za njezino dobro. Danas postoji mnoštvo kritika, govora i članaka koji ružno govore protiv Crkve. Što je jače udaraju, svijet kritičarima više daje pozornosti. Tko jače kritizira Crkvu, njega moderni svijet više voli.

Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu.

Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

I mi bismo trebali svoj život graditi na toj stijeni Crkve. U njoj ćemo pronaći sakramente koji će biti dobro vezivo i armatura našega života i povezanosti sa Zaglavnim kamenom. Pijesak nam je lijep i privlačan, ali od njega nemamo ništa jer je on sam već razmrvljen. Pristupimo onome što je čvrsto i nepomično u ovome svijetu, a to je Crkva. U njoj ćemo pronaći sve što nam je potrebno za život. Ona je ona žuđena luka sigurnosti u koju svi želimo stići. Ne postoji ništa ljepše od toga da smo dio Crkve.

"Gospodin nam je dao ruke da upravo kao on s njima blagoslivljamo, tješimo, milujemo, podižemo pala čovjeka! Isus je Božjom snagom stupao pred čovjeka, suočavao čovjeka sa samim sobom i silom Božjom liječio svaku bolest. Često govorimo, a ne vjerujemo svojim riječima, u snagu riječi s kojom dolazimo pred čovjeka i ljude", piše fra Tomislav Pervan.

"Često, kad Isus uđe u moju kuću na svetu pričest, uzbudim se što mi dolazi Kralj kraljeva i ljubav mog života. Tada me često srami ili zabrine stanje u kojem se nalazi moja kuća. Kuća mi se brzo zaprlja! Toliko grijeha. Ožiljci i otvorene rane. I ne čistim uvijek svoj nered. Zato prije primanja Isusa molim Njegovu Majku da mi pomogne očistiti kuću. Zgrabi metlu i pomete prašinu. Ne samo da ga ostavlja čistim, već ostavlja i vaze s ružama po cijelom domu. Ponekad sam užasna domaćica. Ne priznajem da je Isus ušao u moju kuću. Možda ću ga pozdraviti, ali brzo se odvratiti ili ću čak zaspati. Jadni Isus. Ali On je navikao da ga se ignorira ili ne primjećuje," stoji u priči o Božjoj kući koju donosimo u nastavku.

"Iako nam je unutar zidova crkve lijepo, sigurno, moramo izaći izvan toga i poći do svih ljudi i propovijedati evanđelje svemu stvorenju. To je naš poziv kao kršćana. Gozba Jaganjčeva je spremljena, a mi smo glasnici koji trebaju drugima navijestiti tu radosnu vijest. U svakoj nevolji sjetimo se gdje je naša luka! Izazov je izaći iz luke, ali prava avantura je na pučini, a ne u luci. Naša misija je u svijetu, a ne u našoj komfor zoni. Imamo sve potrebno za izaći i poći, ali imamo li hrabrosti?", piše fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Svi kršćani mole i vjeruju u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Što se misli pod tim pridjevima, zašto su oni važni i kako je Crkva jedna ako postoje i Pravoslavna i Rimokatolička i Anglikanska? Dobro došli na Lectio Brevis i u ovom ćete videu saznati što to znači da je Crkva jedna.

"Pozvani smo iz dana u dan naviještati živoga Boga. Poslani smo na raskršća kako bismo navijestili da je gozba Jaganjčeva spremna i da su svi pozvani. Kada uđemo u crkvu sjetimo se da svi mi činimo Crkvu i da smo dužni brinuti za braću i sestre koji žele otići. Bog šalje baš tebe, ali ako izlaziš iz crkve bez susreta s Njime, hoćeš li moći izdržati sve što je pred tobom? Ako izlaziš iz crkve bez susreta s Njime u sakramentima kako ćeš se susresti s Njime u vječnosti?" piše na društvenim mrežama fra Vinko Brković.

Sakristija je prostorija u kojoj se svećenik priprema za misno slavlje.