Nakon četiri mjeseca odmora u domovini, vratio sam se u svoju staru župu Rango, blizu grada Huye ili Butare. Par dana sam ostao u svojoj zajednici, gdje me nisu mogli mnogi vidjeti.

Glas se ipak pronio mjestom i župom. Ali kad je došla nedjelja htio sam imati jednu misu u župskoj crkvi. Moj kolega svećenik salezijanac me je odvezao do crkve, gdje je bilo već puno ljudi u crkvi i okolo crkve. Trebao sam imati drugu misu u devet sati. Došli smo baš u trenutku kad su neki izlazili iz rane mise a drugi dolazili da budu na drugoj misi.

Svi su me čudno gledali kako sam bio poguren sa štapom u ruci. Doduše, i kad sam odlazio na odmor šepao sam, ali sad me je i meni i njima bilo puno gore vidjeti.

Štogod sam pokušao za vrijeme odmora u Hrvatskoj nije mi pomoglo. Koljeno me je i dalje boljelo, boljelo me je još više. Nije mi pomogla vrlo lijepa i ukusna hrana s puno ukusnog voća kojeg nemamo u Africi, gdje god sam došao kod braće salezijanca u Splitu, Rijeci i Zagrebu. Ni u mnogim drugim mjestima gdje sam bio, posebno u Slavoniji u Županji i u okolici.

Moram priznati da me ni najbolji liječnik nije uspio izliječiti.

Svi liječnici, moji dragi prijatelji su mi rekli da je nemoguće učiniti operaciju. Dali su mi najbolje vrste pomasti, ali nažalost bez željenog učinka. Tako da su mi moja braća salezijanci govorili, kao i rodbina i prijatelji, da je najbolje da ostanem u domovini, da takav ne mogu više biti misionar u Africi.

Don Danko Litrić s djecom ispred škole nakon ispovijedanja / Foto: Papinska misijska djela

Nisam se dao nikako ničim odvratiti od moje želje i oduke da se vratim u svoju misiju. Znam da više ne mogu hodati ni posjećivati kršćane, stare i bolesne ljude da ih obradujem svojom posjetom. Ali ja sam rekao da će oni doći k meni da se izjadaju i da im pomognem. Mnogi prijatelji misija i siromaha obasuli su me svojim darovima tako sam rekao sam u sebi s time ću mnoge obradovati i pomoći u bijedi i siromaštvu. Isto sam računao da je moguće preko telefona poslati pomoć onima koji ne mogu hodati i doći k meni.

Tako sam i učinio na dan kako je putna karta predvidjela. Tražio sam od putne agencije da mi u vožnji daju pratnju i olakšanje za ulazak i silazak s aviona. Tako je i bilo. Čim su me moja subraća doveli u zračnu luku u Zagrebu došli su po mene sa specijalnom stolicom s kojom su me vozili do aviona uz koji su pripremili dizalicu da me uvuče u avion, gdje me opet čekalo osoblje da mi pomogne u avionu.

Nisam se dao nikako ničim odvratiti od moje želje i oduke da se vratim u svoju misiju.

Moja subraća salezijanci iz Ruande su me dočekali u zračnoj luci i odvezli do naše kuće u Rango. Stigli smo baš ujutro u vrijeme doručka. Tu su me obasuli s mnogim pitanjima kako mi je bilo na odmoru, a i ja sam njih pitao što ima nova u našoj provinciji Velikih jezera. Istovremeno smo se častili s milostima iz domovine. Bilo je lijepo.

To je bilo u četvrtak. Prve dane sam ostao u kući koja nema katova, moja soba i kapelica kao i blagovaonica su na istoj razini. Uz pomoć mog dobrog štapa mogao sam cirkulirati: služiti misu u kućnoj kapelici i moliti zajedničke molitve, te pozdraviti naše radnike i slučajne pridošlice koji su saznali da sam se vratio.

Bilo je jako lijepo i zanimljivo čuti koliko im je drago da sam se vratio, ali ja nisam mogao stajati na nogama pa sam nastavio šepajući prema sakristiji.

Tako je došla i nedjelja. Župnik mi je dao drugu misu. Uz pomoć kolege svećenika došao sam do župske crkve. To je bilo upravo između prve i druge mise, tako da su neki izlazili iz crkve a drugi dolazili. Kad sam izlazio iz auta svi su me sa čudom gledali kako teško hodam uz pomoć jednog štapa. Mnogi su došli k meni i zagrlili me i htjeli pričati sa mnom. Bilo je jako lijepo i zanimljivo čuti koliko im je drago da sam se vratio, ali ja nisam mogao stajati na nogama pa sam nastavio šepajući prema sakristiji.

Uz pomoć jednog mladog klerika obukao sam se i došao do oltara za koji sam se čvrsto držao. Crkva je bila puna kao šipak. Uživao sam i radosno sve pozdravio i rekao ljudima da sjednu. Prije same mise htio sam prenijeti puno pozdrava iz domovine.

Rekao sam im da mi je bilo lijepo u Hrvatskoj, gdjegod sam bio svugdje sam našao puno vjernika u crkvi običnim danima i nedjeljom kad nisu svi mogli ni ući u crkvu nego su stajali oko crkve. Hrvati su hvala Bogu još vjernici. Da su me svugdje lijepo primili i slušali pažljivo kakvo je stanje u Ruandi.

Rekao sam da je mirno nema tučnjave ni ubijanja. Da je zemlja jako lijepo uređena. Ima sada i lijepih kuća i auta, samo su to rijetki pa ima više koji su jako siromašni bez zemlje, bez kuće i bez posla. Mlađi bježe u okolne zemlje, a ostaju stari, bolesni i djeca. Da ih pomažemo uz pomoć darova što dobijemo u Europi. Ja više ne mogu puno osobno pomagati, nego preko župnika koji poznaje ljude u našoj župi, zna koji su najsiromašniji.

Don Danko Litrić sa slijepom staricom / Foto: Don Danko Litrić

Rekao sam im da neću više moći često ni nedjeljom u crkvu, ali da želim da oni drže čvrsto što su primili od nas misionara, a sada domaći svećenici nastavljaju – treba moliti u kućama, u bazičnim zajednicama, u crkvi — a ujedno primati svete sakramente! Tako će se dalje preko njih širiti Kraljevstvo Božje u župi i u Ruandi. To je moja želja i zato ću moliti i trpjeti!