Budi dio naše mreže

Mladen Pavlović: Nikada se ne smije odustati od snova!

Stopostotni hrvatski ratni vojni invalid I. skupine Mladen Pavlović bio je gost Novih valova dobrote HKR-a u srijedu, 4. studenoga. Iako je u ratu ostao bez obje šake, on danas živi život punim plućima, a posljednjih godina vozi biciklistički maraton od Zagreba do Vukovara, u sjećanje na žrtvu tog grada-heroja.

/ Hrvoje Josip Bišćan

Rođen u Vitezu 1968. godine, Mladen posebnu ljubav, kako je rekao, gaji prema Zagrebu u kojem i danas živi. U ovaj je grad prije rata došao studirati na Prometnom fakultetu. “Nisam mislio da ću ostati u Zagrebu, iako me oduševio baš svime što sam ovdje doživio, gradom, ljudima, ozračjem.” Međutim, u listopadu 1993. teško je stradao u ratu i ostao bez obje šake, nakon godinu i pol provedenih na bojišnici.

“To je neopisiv šok. Nestaju vam svi snovi o obitelji, o djeci, i mislite da će život biti nikakav. Fizički se gotovo svatko može oporaviti, ali psihički oporavak je puno teži.”

Kako je rekao, mnogi su u bolnici nakon samo jednog prostrijela odustali od života i preminuli, a sjeća se branitelja koji se s 15 prostrijela odlučio boriti za život. Nakon amputacije obje šake, uslijedili su Mladenov fizički, ali i psihički oporavak. Na pitanje koji su faktori bili ključni u tom psihičkom oporavku – vjera, obitelj ili nešto treće, Pavlović je naglasio: “Ključna je bila ljubav, posebno obitelji i prijatelja. Nije bilo lako sa mnom, imao sam i ispade kojih se sada sramim. A sada vozim i auto i prikolicu s brodom. Ali preko noći se ne može ništa napraviti, treba dosta ustrajnosti i hrabrosti.

Sve je u glavi. Ako čovjek kaže da nešto može, i ako ima neki cilj pred sobom, on će to i napraviti. Nikada se ne smije odustati od snova.”

Oporavak kreće od odluke, a potpora obitelji je nezamjenjiva

“Ključno za oporavak je bilo to što sam se veselio normalnom životu. Imam ograničenja, ali se trudim živjeti kao svi drugi, s druženjima i svime što volim. Hrvatska pozadinska fronta me potaknula na završavanje fakulteta, na čemu im zahvaljujem. Vratio sam se i u 300. logističku brigadu Hrvatske vojske koja me nije štedjela i nije me gledala kao osobu s invaliditetom. Svakoga dana zahvaljujem Bogu za darovan novi dan. Moje ranjavanje meni nije tragedija, nego početak novoga života.”

Borna Marinić i Mladen Pavlović

Nakon odlaska u vojnu mirovinu počeo se baviti, kako je jednom u šali rekao, ubijanjem vremena. “Godine 1997. sam otišao u mirovinu, riješio stambeno pitanje i imao puno slobodnog vremena. Po naravi sam uvijek za druženje, ali moji prijatelji iz braniteljskih dana su radili, pa nismo mogli biti zajedno tijekom dana. Dogodilo se zato da sam zamijenio noć za dan. Kad sam shvatio da tako ne ide, počeo sam hodati svakoga dana krug oko Jaruna, pohađati tečajeve stranih jezika… Onda sam 1999. upoznao sadašnju suprugu, s kojom imam dvije kćeri, moje najveće ljubavi. Nastavio sam hodati po Sljemenu, plivao u bazenima. Plivački maraton od Preka na otoku Ugljanu do Zadra sam zamislio i otplivao 4. kolovoza prošle godine. Upornošću sam pobijedio i došao do Zadra, unatoč brojnim kušnjama. I da, fizička sprema jako je važna.”

Stopostotni HRVI za deset dana kreće biciklom iz Zagreba prema Vukovaru

“Vjenčani kum je išao na maraton dvije godine za redom, a meni se u to doba bilo teško odlučiti. Prve godine me bilo strah hoću li moći izdržati fizički, a drugo, hoću li moći sam sve obaviti. Taj maraton je izazov, s obzirom da s protezama ne mogu sam gotovo ništa. Ali prijatelji su rekli ‘Ako hoćeš ići, sve ćemo srediti i pomoći ti u svemu!’ Njima je deveta godina zaredom u kojoj se susreću s ljudima na putu, a meni četvrta kako idem i ne mislim odustati dok god budem mogao.

Bicikl koji vozi gotovo po ničemu nije poseban, a iskustva s puta su predivna: “Bicikl ima torpedo, da mogu kočiti nogama, i sedam brzina. I tvrdim da se, uz nešto volje i truda, svi mogu odvesti do Vukovara. Polazimo svake godine 14. studenoga iz Vukovarske ulice u Zagrebu i prvo je noćenje u Novoselcu. Jednoj baki tamo čestitamo rođendan i odspavamo, potom krećemo dalje. Dečki u Vukovaru, kamo dolazimo 17. studenoga, imaju organizirano davanje krvi i spavanje u osnovnoj školi. Ove je godine predviđen posjet Vodotornju i odlazak u Kolonu sjećanja pa povratak u Zagreb.

Kad vozite bicikl bez ruku, kažete da se nadate kako Vam neće stići kazna. Koliko vam humor znači?

Jako puno. Pa to je ono što sam rekao, da je psiha najvažnija. Dakle, treba učiti djecu da gledaju sve veselo, da ne gledaju sve kroz mrak nego kroz svjetlo i da se raduju životu. Jako je bitan pozitivan stav.

Nažalost, naše društvo još uvijek nema dovoljno visoku svijest o tome kako bi se trebalo odnositi prema osobama s invaliditetom. Koju biste poruku poslali slušateljima po tom pitanju?

Najbolje je da se na osobe s invaliditetom gleda kao na jednakovrijedne osobe i najprije pita treba li im uopće pomoć. Ako odgovor bude pozitivan, onda postupiti po onome što kaže osoba s invaliditetom.

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja