Jedna mudra misao kaže: “Poštuj oluje u svom životu, jer one su od tebe napravile stijenu kakva si danas.” Svjedočanstvo koje donosimo je ovu mudrost i obistinilo. Natalia se osvrnula na svoju borbu s bolešću, borbu za život. Svoj život duguje najprije Šefu, kako Boga od milja naziva, ali i obitelji i drugim ljudima koji su imali ključnu ulogu u spašavanju njezina života. Na ovu naizgled dugu priču, vrijedi utrošiti vrijeme jer može promijeniti naš pogled na život, svijet i ljude oko nas.

“Kao netko tko zaista ima izdeformirano tijelo, i to u svakom smislu tih riječi, nije ni čudo da sam samu sebe, još donedavno, doslovno mrzila, a svoje tijelo prezirala. Mrzila sam svaki dio svoje materije. Često sam znala doma svojima reći, kako nema ni jednog dijela moga tijela, a da nije izmasakriran. Pokoji pad, slomljena ruka, noga. Jedna, druga. Ostaci ožiljaka od vodenih kozica. Čvrga u predjelu desnog oka od infuzije. Sva ona gusta šuma od kose koja je otpala za vrijeme liječenja i jako se prorijedila nakon svega. Vid koji se drastično pokvario radi svih silnih anestetika. Zubi, koji su se, doslovno uništili i nestali u samo nekoliko godina. Pigmentacija kože koja se izmijenila do te mjere da je od tamnoputog, postala najsvjetlije puti, da ne kažem osjetljiva na sunce da svaki put dobijem osip ako me ono zahvati. Po rukama i nogama, čak i po vratu, najviše u predjelu žila, naziru se tragovi ožiljaka, poput ugriza malih vampirića, od igala, kojima je tekla infuzija, transfuzija, obavljala se dijaliza, spašavao se život.

Opsegom najopsežniji dio tijela – predio trbuha, izrezan je uzduž i poprijeko, u tzv. mercedes znak s putanjom željezničke pruge ‘Tomice i prijatelja’, napravljane od metalnih kopči koje su sve ono prethodno izrezano, držale zajedno. Uz to, tu ima i nekoliko posebnih dodataka u obliku malih rupica kojima su se obavljale čak 4 drenaže odjednom. Tijelo se još nije uspjelo oporaviti od prvotnog šoka, a već je uslijedio novi – zbog ogromnih doza uzimanja terapije kortikosteroidima, ono se naglo počelo napuhivati i razvlačiti, a sva je koža, u tom slučaju, popucala prilikom neproporcionalnog širenja, što je uzrokovalo brojne ožiljke od strija u obliku malih crvića, koje se nikad nisu povukle, već čvrsto čuvaju svoj bojni položaj.

Također, niti jedan mišić u predjelu trbušne šupljine nije nanovo spojen nakon svega, tako da nije ni čudo da danas imam generalni problem viška kože, i to najviše u predjelu trbuha.
Sve je to još podnošljivo. Ma, i ovaj višak kože koji i dan danas visi i s kojim se sada borim i koji se vidi u desnom donjem kutu slike, koju sam prethodno mislila izbrisati, ali nešto iznutra viče – nemoj!

Drugima trebaju stvarni ljudi. Stvarni život. Stvarni primjeri. Stvarni problemi. Drugima treba ispričati i pokazati katkad svoju ranjivost. Pokazati svoje ‘nedostatke’. U ovome tmurnome svijetu, punom naglašene, gotovo pa savršeno zategnute tjelesnosti koja se konstantno lažno ‘proslavlja’ – drugima treba dati Nadu. Pokazati na čemu imaju biti zahvalni. Više od svega. Više od života. To ne znači da si manje vrijedan. Niti da si osakaćen. Obilježen za cijeli život. To samo znači da si dovoljno jak i hrabar i odvažan, da se znaš nositi sa svojim “nedostacima”, sa svojim ‘ružnoćama’. Nismo savršeni. Samo smo ljudi. Od krvi. Od mesa. I ovaj zrak koji dišemo, i ovaj život koji živimo, sve nam je darovano. Nama! Nikome više, nego nama. Stoga, na nama je samo koliko ćemo biti mudri i marljivi, da zajedno sa Šefom, posložimo ovaj kaotični nered u predivno remek djelo od naših života. I sve ćemo tad riješiti. Tada sve sjeda na svoje mjesto.

No, ključni, temeljni problem koji je trebalo riješiti kod mene, bio je onaj u mojoj glavi. Tamo se bio pravi duhovni boj!

Otkud mi uopće to, da odjednom mrzim svoje tijelo?
Otkud mi uopće to, da odjednom mrzim samu sebe?
Otkud mi uopće to, da nisam vrijedna?
Otkud mi uopće to, da se ne volim?
Otkud mi uopće to, da se uspoređujem sa drugima?
Otkud mi uopće to, da me nitko ne voli?

Hop! Evo ga. To onaj Zli šapuće. Svaki dan. Konstantno. Bez prestanka! Optužuje. Izruguje. Uspoređuje. Obezvrijeđuje. Sudi. Lomi. Ne voli. Mrzi. Ne valjaš! Opet si pala!
Pogledaj se kako si ružna! Tko bi tebe volio? Za koga si ti dovoljno dobra, ovako ružna? Tebe, ionako, nikad nitko nije volio, samo imao koristi od tebe!

Trebao je dug period da izbijem iz glave ovakve negativne misli. Trebao je dug period da naučim ponovno (za)voljeti samu sebe i svoje tijelo u kojem prebivam. Trebao je dug period da se prestanem lagati, prestanem pretvarati, da prestanem samu sebe omalovažavati i sažalijevati, da se prestanem uspoređivati s drugima.

U međuvremenu sam zaboravila voljeti, prestala živjeti, svakog dana sve više se zatvarala u sebe, počela sam sve više bježati, imala gotovo nikakav kontakt s ljudima, osim s onih dvoje – troje s kojima sam se osjećala sigurno i da ja mogu biti – samo ja.

Počela sam zanemarivati sam ono najvažnije. Boga; Onoga od kojeg sam sazdana, koji je dio mene, koji je sve ono što ja jesam.

No, ovo sve se ne tiče mene. Tiče se svih onih ljudi, koji zaista imaju razloga biti ljuti na život, na sve oko sebe, možda čak i na Šefa, ali nisu. Dapače, baš suprotno. Nisu jer su naučili živjeti sa svojim problemima. Jer su naučili uzeti ono najbolje od svojih ‘nedostataka’, od svojih tjelesnih ‘krivina’ i mentalnih (ne)sposobnosti. Takvi se ne žale, takvi žive! Najbolje što mogu. Takvi rade čudesa. Takvi uljepšavaju ovaj svijet. Takvih nam treba više. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo nikakvo uspoređivanje, niti dijeljenje na “nas” i na “njih”. Samo želim skrenuti pažnju na to kako mi ‘normalni’ ljudi često imamo tendenciju žaliti se i kukati najviše, uvijek sebe stavljati na pijedestal najveće boli, najveće nevolje, najveće životne nesreće.

Ovo je samo nekoliko riječi posvećenih njima. Onima rijetkima, kojih se mnogi sjete samo u rijetkim prilikama. Koji ne traže ništa za sebe, a trebali bi dobiti sve. Koji strpljivo rade i grade u tišini, tako tiho; da ih se niti ne čuje da postoje među nama. Koji imaju stvarnog opravdanja i kukati i vikati i žaliti se, ali to ne žele; jer nemaju vremena za to. Jer su zauzeti brigom kako prijeći ulicu u invalidskim kolicima, dok mi slobodno hodamo svojim nogama, često puta i krivim stazama života. Jer su zauzeti brigom kako nas pozorno čuti i razumjeti, kad nas već ne mogu vidjeti, dok mi slobodno uživamo u svim bojama i slikama ovoga svijeta, često puta i sablažnjavajući jedni druge. Jer su zauzeti brigom kako dobiti posao, a nitko ih ne želi primiti, zbog njihovih fizičkih ili mentalnih “nedostataka”, dok mnogi od nas besposličare i gube dragocjeno vrijeme uzalud. Oni su melem ovoga svijeta!

Nemojte hodati kroz svijet zatvorenih očiju. Nemojte hodati kroz svijet životareći, crpeći svu dobrotu iz drugih. Nemojte hodati kroz svijet, uspoređujući se s drugima i zluradovati se tuđoj nesreći. Nemojte hodati kroz život, misleći kako je samo vama najteže.
Onima, kojima je zaista teško, ne žale se.
Oni uzmu život u svoje ruke i zajedno sa Šefom rade čudesa.

I na kraju svega. Nemojte hodati kroz svijet nevoljeni, neprihvaćajući sebe, omalovažavajući se i mrzeći sve ono što jesmo u ovome tijelu koje nam je darovano. Time mrzimo Onoga koji prebiva u nama. Tjeramo Duha Svetoga od sebe koji se nastanio u najskrovitije mjesto naše duše i od tamo nam tiho šapuće: koliko smo vrijedni, koliko smo voljeni, koliko su svi naši ožiljci predivni.

Čuj ga. Osjeti ga. Doživi ga. Pusti tjelesne boli. Otpusti sve svoje ožiljke. Prodiši punim plućima. Pogledaj srcem!”

Ovaj Natalijin Facebook post dirnuo me i potaknuo da joj se javim i saznam njezinu životnu priču. Znao sam je, onako usput, površno. Nakon ovoga posta, želio sam znati više. Natalija se rado odazvala pozivu i želi svoje svjedočanstvo podijeliti i sa čitateljima Hrvatske katoličke mreže.

Natalijina priča započinje već samim rođenjem. Naime, liječnici su njezinim roditeljima rekli kako će njihova novorođena beba imati problema s jetrom. Prva sumnja liječnika bila je uobičajena dojenačka žutica. No kako žutica nije prolazila, prvu operaciju Natalija ima s već nepuna dva mjeseca. Nakon operacije, iduće što su liječnici rekli njezinim roditeljima jest da, ako Natalija doživi dvije godine, je sljedeći korak transplatacija jetre.

No kako Natalijino stanje nije bilo kritično, vrijeme transplatacije se odgodilo i to do puberteta.

U ljeto 2005. godine, razredna učiteljica je primijetila kako Natalia ne izgleda dobro, tj. da je potpuno žuta. Stanje se počelo pogoršavati. U roku dva ili tri mjeseca Natalijini organi počinju otkazivati. Liječnici su prognozirali smrt, osim ako se transplatacija jetre ne obavi odmah.

Kako svjedoči Natalia, u Hrvatskoj se tada nisu radile transplatacije sa živog donora. Natalia stoga odlazi u Francusku, na preporuku svoga pedijatra. U Francusku dolazi s pretpostavkom da će jetru dobiti od “nekoga”. Liječnik je njezinim roditeljima rekao kako već rutinski svakog utorka transplantiraju organe sa živih donora i upitao ih jesu li spremni donirati jetru svojoj kćeri. Iako krvne grupe obaju roditelja odgovaraju za transplantaciju, Natalia bi zbog majčine krvne grupe morala ići na transfuziju krvi i nije bilo sigurno hoće li tijelo primiti novi organ. Očeva krvna grupa je ista kao i Natalijina, tako da su liječnici ipak odlučili da donor bude otac. Usto, zadnji razgovor je bio i sa psiholozima koji su zaključili da bi se majka lakše skrbila za njih oboje, nego obratno.

Krenula je transplantacija u trajanju 36 sati. Liječnici su Natalijinu jetru izvadili van, a na njeno mjesto transplatirali 70 posto očeve jetre. Natalijinim odrastanjem, rasla je i njena (tatina) jetra. Očeva jetra se regenerirala 98 posto u samo 24 dana.

Natalia je s nama podijelila i jedno duhovno iskustvo vezano uz samu transplataciju. Naime, primila je sakrament bolesničkog pomazanja, a otac nije. Liječnici su im rekli da bi se ona trebala probuditi nakon dva dana, no ona je spavala samo jednu večer i već nakon tri dana prohodala. Očev oporavak trajao je 28 dana.

Do tog trenutka, svjedoči Natalija, ona i njezina obitelj su bili tradicionalni vjernici. Išli su redovito nedjeljom na misu, kao i svi. Ponekad bi i izostali, ali išli su iz navike, iz tradicije. No nove oči, duhovne oči, Natalia i njezina obitelj dobili su upravo kroz Natalijinu tešku bolest. Kako pak svjedoči njezina majka, Bog im je kucao na vrata 13 godina. Kada su “progledali”, Bogu su ta vrata i otvorili.

Otac je danas zdrav, kao i njegova jetra. No u Natalijinom slučaju nije bilo tako. Došlo je do komplikacija, jetreni kanali su se čepili. Tek nakon same transplatacije, uslijedila je njezina borba za život. Preživjela je sedam sepsi. “To je doslovno samo Božji zahvat”, kaže Natalia. Kako bi se začepljeni kanali stavili u funkciju, morala je proći sedam operacija. Ključnu ulogu sada ima Natalijina majka.

Zajedno su počele moliti krunicu, koju Natalia do tada nije znala moliti. Bezizlazna situacija, umor od borbe za život, stalne komplikacije… ništa drugo ne preostaje nego sve predati u Božje ruke, kaže Natalia. Dvadeset i pet doktora borilo se za njezin život, ali sve je izgledalo bezuspješno. U jednom trenutku je temperatura njezina tijela pala na 34, tlak je bio 25/30. “To su bili moji zadnji trenuci”, mislila je Natalia. Kada je započelo liječenje kortikosteroidima, stanje se poboljšalo. No ne zadugo. Zbog kortikosteroida, Natalia je u dva mjeseca dobila gotovo 50 kilograma na težini.

Uslijedila je zadnja operacija. No ovaj puta bez antibiotika, na koji je Natalia razvila alergijsku rekaciju.

Natalijina majka ovaj je put zavapila Bogu: “Bože, zar ne vidiš naš umor i patnju? Napravi nešto, molim te!” U tom trenutku, osjetila je mir i znala je da je molitva uslišana, prepričava Natalia majčino iskustvo. Majka je za vrijeme prijašnjih operacija strepila i bila nervozna, no ovaj put bilo je drugačije. Kroz osmijeh Natalia priča kako je mama za vrijeme operacije otišla na ručak. Iako se majka u jednom trenutku zapitala kako je moguće da tako mirno jede svoj obrok, a dijete joj se nalazi u operacijskoj dvorani, znala je da sad Bog sve drži pod kontrolom i da je Natalia u Njegovim rukama.

I operacija je uspjela! Liječnica je došla do nje i rekla je da su napravili sve što su trebali i da se za tri dana može vratiti u Hrvatsku. Natalia se nadala da neće morati još jedan Božić provesti u Francuskoj. Mnogi su molili i taj se povratak u svoje mjesto, u svoju kuću, dogodio upravo na Badnjak, što ima poseban značaj za cijelu obitelj. Kako nam kaže Natalia, njezina majka, upoznavši živoga Boga, u 14 godina od zadnje operacije nije propustila ni jednu nedjeljnu misu.

Nakon toga gotovo sve stvari sjele su na svoje mjesto. Izvanjski i fizički, Natalia je ozdravila, ali nuspojave njezine bolesti, odnosno njezina prekomjerna težina zbog kortikosteroida narušila je njezino psihičko i duhovno zdravlje.

Taman u tinejdžerskoj dobi, Natalia prolazi velike promjene, i kako kaže, nikako nije mogla izgraditi identitet. Suočavala se s nerazumijevanjem svojih vršnjaka. Trpjela je psihičko maltretiranje, uvrede i to se odrazilo na njezin život. No ona nije odustajala. Pokušavala je izgubiti kilograme, ali kako je tada još bila sklona raznim bolestima i infekcijama, kortikosteroidi su bili jedino rješenje koji su je spašavali. I nije bilo pomaka. Sad počinje druga bitka, ovaj puta sa samom sobom. Imala je osjećaj izgubljenosti i nepripadanja nikome i nigdje.

U zadnje dvije godine studija dosegla je maksimalnu težinu od 136 kilograma. U zadnjoj godini studija se otuđila od bližnjih i prijatelja. Nije sudjelovala na obiteljskim okupljanjima i raznim slavljima. Borila se sama sa sobom. Nitko tko ju je osuđivao nije znao da njezin višak kilograma nije od prejedanja, nego od lijekova. Ovdje čak nećemo ni navoditi sve uvrede s kojima se Natalia suočavala, ali iz onoga što je ona navela, možemo razumjeti njezino stanje i povlačenje u sebe samu.

Osim oca i majke koji su imali ključnu ulogu u borbi za njezino zdravlje i život, još jedna osoba je neizmjerno zaslužna za Natalijin zdrav pogled na sebe i svijet oko sebe. Riječ je o njezinom profesoru psihologije na zagrebačkom KBF-u. Profesor je tijekom predavanja i raznih radionica shvatio da Natalia nije dobro. Pozvao ju je na razgovor i shvatio u čemu je problem. Zajedno su počeli raditi da Natalia prihvati sebe i da izgradi zdrav i čvrst identitet. Kako svjedoči, imala je iskrivljenu sliku o sebi. Kaže da je imala osjećaj da joj Sotona šapuće: “Ne vrijediš ništa. Ružna si. Nitko te ne voli.” I tako je Natalia zamrzila sebe i svoje tijelo. Profesor joj je, kaže, tada rekao: “Natalia, moramo početi ispočetka!” Nakon nekoliko razgovora koji su Nataliji vratili samopouzdanje, profesor ju je uputio liječnici koja liječi pretilost. Zajedno s liječnicom i njezinim timom uspjela je izgubiti prvih 20 kilograma, a onda je počela sama raditi na tom području i nastavila gubiti kilograme.

Financijski je trebalo izdržati ovu borbu za goli život. Nešto je pokrio HZZO, nešto su pomogli dobri ljudi, ali većinu troškova su snosili roditelji. No to nije bitno, smatraju njezini roditelji, jer život je spašen.

Kad god se nađemo u situaciji beznađa, čemera, nezahvalnosti, očaja… sjetimo se svjedočanstva ove hrabre lavice koja se borila i izborila za svoj život, na ne baš lak način. Natalia, rekao bi prof. Ivančić, a kažemo i mi: “Lijepo je što postojiš!”