Koliko si vremena iz udobnosti svoga doma proveo na društvenim mrežama? Koliko si puta htio otići popiti kavu s prijateljem, ali baš tad nitko nije imao vremena? Koliko si puta htio odigrati neku društvenu igru ili sport, ali si shvatio da bi organizacija predugo trajala? Koliko si puta u srcu osjetio želju za volontiranjem s mladima, ali nisi znao gdje i kako? Koliko si puta htio moliti, ali ti je bilo preteško i predosadno samom? Koliko si puta imao neku ideju, ali ju nisi imao gdje ostvariti? Zasigurno si uočio onaj svoj talent s kojim bi mogao tako puno doprinijeti, ali ti za to nedostaje još nekoliko ljudi.
Kad bi barem postojalo neko mjesto puno mladih ljudi, gdje svatko doprinosi svojim talentima i sposobnostima. Mjesto gdje jedni podučavaju, drugi poslužuju kave i palačinke, treći rade s djecom, četvrti se bave sportom, peti kreativnim radom…
Mjesto u kojem se osjećaš kao doma, s dvorištem na kojem uvijek možeš susresti prijatelja. Mjesto na kojem se možeš pomoliti i učiti dok se igraš i zabavljaš. Mjesto s kojeg uvijek odeš ohrabren i ispunjena srca. Mjesto na koje bez najave možeš otići kad god poželiš, čak i ako nikoga ne poznaješ.
Zvuči izvrsno i nemoguće, ali postoji. To je mjesto koje nam je don Bosco ostavio prije 180 godina i nazvao ga „oratorij“.
Znam, i dalje ne razumiješ što znači ta čudna riječ „oratorij“. Možda si čuo rečenice poput: „Idem u oratorij!“ ili „Prijavi se na oratorij!“ i ostao zbunjen.
Ako upišeš riječ „oratorij“ u tražilicu na internetu, otkrit ćeš da je to „mala zgrada namijenjena molitvi“. Međutim, don Boscov oratorij je, za razliku od te „male zgrade“, jedna duhovna kuća sagrađena od živih stijena – mladih.
Sam don Bosco rekao je da je oratorij najljepše mjesto na svijetu, mjesto kojem posebnost daju djeca, mladi i prijateljstva kojima je izvor u odnosu i prijateljstvu s Bogom. Oratorij je mjesto koje je sam Gospodin želio za spas mladeži. To je mjesto cjelovitog odgoja mladih, s odgojnim, kulturnim, duhovnim i rekreativnim sadržajem, ali i odgojno ozračje doma koji prihvaća. To je Crkva koja evangelizira, škola koja mlade priprema za život i dvorište na kojem možeš radosno susresti prijatelja.
Oratorij je započeo prije 180 godina s jednom Zdravomarijom, jednim svećenikom koji je volio mlade i za njih želio dati svoj život i jednim dječakom koji nije ništa znao. Taj je svećenik primijetio da sakristan udara dječaka jer je ukrao jabuku. Svećenik je stao u obranu dječaka i nazvao ga svojim prijateljem iako ga nije poznavao. Njihov razgovor izgledao je otprilike ovako:
Svećenik: „Hej! Što radiš ovdje? Kako si došao u Torino?“
Dječak: „Ja sam zidarski pomoćnik.“
Svećenik: „Gdje su ti majka i otac?“
Dječak: „Nemam ih.“
Svećenik: „Ideš li na vjeronauk?“
Dječak: „Ne. Ne znam čitati ni pisati.“
Svećenik: „Znaš li moliti?“
Dječak: „Ne znam.“
Svećenik: „Znaš li fućkati?“
Dječak: „E to znam!“
Nakon fućkanja izmolili su Zdravomariju i dječak Bartolomej Garelli obećao je pohađati vjeronauk don Ivana Bosca.
Taj je svećenik, od milja zvan don Bosco, u tom dječaku prepoznao točku dobra. Saznao je što dječak zna činiti i to mu je bilo najvažnije. Uskoro mu se pridružilo još mnogo dječaka. Oratorij je s vremenom postao mjesto gdje se okupljalo na stotine dječaka. Don Boscova prvotna nakana bila je u oratoriju okupiti mladiće koji su bili u najvećoj opasnosti i to ponajprije one koji su izašli iz zatvora. U oratoriju su se uglavnom okupljali zidari, tesari i drugi koji nisu redovito išli u crkvu, imali su malo prijatelja i bili su izloženi opasnostima poroka. Oratorij je pomagao tim mladima da se ne vrate lošim navikama i usto ih je naučio moliti, čitati, pisati…
Oratorij je najljepše mjesto na svijetu.
Danas nam je teško zamisliti da netko ne zna čitati i pisati, da netko nema završenu školu, ali to je prije bilo sasvim normalno. Oratorij i don Bosco omogućili su siromašnim dječacima poduku, zabavu i molitveni život. Oratorij ti danas neće pomoći da naučiš čitati i pisati (iako bi i to mogao), već će ti pružiti siguran temelj za daljnji cjelokupni razvoj. Ohrabrit će te i poručiti da vrijediš u svojoj jedinstvenosti.
Oratorij i dalje u svakom mladom čovjeku nalazi mrvicu dobra koja postaje kruh koji hrani druge i prepoznaje probleme, težnje i snove mladih pomažući im u njihovu ostvarenju. Pomaže mladima da dožive iskustvo obiteljske topline koja mnogima nedostaje, osigurava im prostor, dvorište u kojem mogu iskazati svoju životnu energiju i želju za srećom i prijateljstvom. Mladi, koji su pokretači društva, u oratoriju ožive, postaju proaktivni i spremni za život.
Oratorij i dalje u svakom mladom čovjeku nalazi mrvicu dobra koja postaje kruh koji hrani druge i prepoznaje probleme, težnje i snove mladih pomažući im u njihovu ostvarenju.
Mnogo je mladih u oratoriju upoznalo svoje najbolje prijatelje, buduće muževe, žene… Mnogi su otkrili svoje talente i konačno ih počeli razvijati, a neki su se u oratoriju po prvi put u životu osjećali istinski prihvaćenima. Nekima je oratorij bio odskočna daska za ostvarivanje vlastitih snova. Osnovnoškolci i srednjoškolci su zahvaljujući oratoriju i mladima koji su im pomagali upisali željene srednje škole i fakultete.
Neki su se po prvi put susreli s iskrenom molitvom, neki su u dvorištu oratorija izmolili svoju prvu krunicu. Znali su doći povučeni, tužni i nesretni, a s vremenom su postajali oni koji bude radost u drugima. Boravak u oratoriju i čežnja za nečim smislenim dobro su utjecali na mlade, pa oni danas djeluju u društvu, dobri su kršćani i pošteni građani.
Izvor: Salesiana