Zatečen je u svojem ambijentu: prostori splitske župe Presvetoga Srca Isusova odjekivali su glasovima mladih u tinejdžerskoj dobi, baš su završili neki svoj susret vezan uz pripravu za blagoslov obitelji koji se održava u vremenu došašća.

Iz te je pastoralne vreve »isplivao« župnik don Ivan Terze, koji je ujedno povjerenik za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije, a do prije godinu dana uz to je bio i studentski kapelan. Svećenik se rado odazvao pozivu Glasa Koncila da na temelju svojega pastoralnoga iskustva progovori o adventu kroz prizmu mladih, djece, otvorenosti životu.

Mogli bismo reći da je futur, budućnost, omiljeno gramatičko vrijeme došašća: u budućnost s nadom. No i za mlade se često kaže da su »naša budućnost«, a i naša nada…

Odmah bih, na početku, rekao da mladi nisu naša budućnost, nego su naša sadašnjost. Kad se malo bolje osvrnemo na stanje u cijeloj našoj domovini, mladi su već sada okosnica i temelj mnogih pozitivnih, dobrih stvari koje se događaju u Crkvi u Hrvata. Uzmimo za primjer volonterske akcije, primjerice »72 sata bez kompromisa«, ili brojne pokrete. Uzmimo tu i najnoviji primjer, akciju osječkoga SKAC-a u Vukovaru.

Mladi su okosnica i temelj mnogih pozitivnih i dobrih stvari koje se događaju u Crkvi u Hrvata.

Uistinu, ne zatvarajući oči pred brojnim prijetnjama i izazovima, čini mi se da ima uistinu mnogo »gorućih grmova« u različitim dijelovima naše domovine na kojima se mladi griju te isijavaju toplinu i nadu oko sebe. Kad ih usporedimo s drugima, primjerice s ljudima srednje životne dobi ili sa starijima, mislim da su mladi već sada naša sadašnjost mnogo više nego što se čini. Stoga je govoriti o budućnosti kao nečem što tek treba doći možda pogrješan smjer. Radije bih govorio o realnoj sadašnjosti koja je po meni jako pozitivna te je dobar razlog da i u budućnost gledamo s nadom.

Možda smo onda mi stariji »otežala srca«, na što nas Isus upozorava upravo na prvu nedjelju došašća?

Možemo se vratiti u dalju i bližu prošlost. Malo je tko od Izraelaca koji su rođeni u egipatskom ropstvu vidio obećanu zemlju. U nju su ušli oni koji nisu rođeni u ropstvu. Tako smo i mi, koji smo rođeni u jednom drugom sustavu, na neki način obilježeni tim sustavom i ne možemo od toga pobjeći. Naši su mladi rođeni u slobodi. Oni ne znaju što znači biti rob. Rođeni su u krvlju natopljenoj, ali slobodnoj Hrvatskoj. U tom je pogledu, uza sve izazove koje nosi naš trenutak, njihovo srce puno slobodnije nego naše.

No ne krije li se nešto od toga optimizma u samoj naravi mladosti, kako bi potom s godinama »otežalo srce«, izgubili se ideali, polet… Neki mladi s kojima ste počeli raditi kao svećenik danas su odrasli. Kakva su Vaša iskustva?

Ti mladi, pripadnici pokreta svojevrsnoga buđenja Crkve u Hrvata, danas su stvorili svoje obitelji, oni su danas mladi roditelji. Mislim da ste ovim pitanjem otvorili jedno od najvažnijih pitanja naše Crkve u sadašnjem trenutku. Po meni bi upravo te mlade obitelji trebale biti u središtu našega crkvenoga poslanja. Ne bismo ih trebali prepustiti njima samima. Naša je pastoralna ponuda mladima uistinu dobra. U čitavoj Hrvatskoj postoje mjesta i »zdenci« oko kojih se mladi mogu okupljati. Ti su mladi zagrijana, čista srca, upoznaju živoga Boga i o tom Bogu žele svjedočiti.

Po meni bi upravo te mlade obitelji trebale biti u središtu našega crkvenoga poslanja.

Nakon nekoga vremena uključenosti u pokrete, zajednice, oni stvore obitelj. I onda? Gdje su onda? Koja je ponuda u našim župnim zajednicama za mlade obitelji, primjerice u prvih deset godina braka? Ima, doduše, različitih obiteljskih zajednica, no smatram da moramo puno više napraviti na tom polju.

Koja je ponuda u našim župnim zajednicama za mlade obitelji, primjerice u prvih deset godina braka?

Naime, u tim se mladim obiteljima – ako hoćemo govoriti o budućnosti u kategorijama nade – odgajaju djeca, tu se odlučuje hoće li se roditi koji život više. Mnoge su takve mlade obitelji, barem one koje ja poznajem, uistinu živi svjedoci vjere. Ako njih okupimo, podupremo, već imamo sutrašnje mlade.

Netko bi Vam mogao prigovoriti da se ta pozitivna prisutnost o kojoj govorite oko nas baš i ne vidi…

Prije svega moramo razlikovati stvarnost i medijsku sliku stvarnosti. Mnogi su mediji zauzeli smjer koji ne predstavlja većinu u našem društvu. Mnoge bi, primjerice, iznenadilo kad bih im rekao koliko mladih športaša danas u svojim vezama živi predbračnu čistoću. Riječ je o ljudima s medijskih naslovnica. Oni o tome ne govore jer je to njihova intima, ali tako žive. A kad otvori neke novine ili portal, čitatelj vidi neku drugu sliku. Rekao bih da su naši mladi vjernici duboko angažirani na svojim fakultetima, na svojim radnim mjestima.

Mnoge bi iznenadilo kad bih im rekao koliko mladih športaša danas u svojim vezama živi predbračnu čistoću.

Sad sam došao do točke koju u ovom razgovoru nikako ne bih želio izostaviti. Naime, kad govorimo o mladima, često smo fokusirani samo na studentsku mladež. No i mladi koji su završili neku strukovnu školu te su počeli svojim rukama zarađivati svoj svagdašnji kruh nisu ništa manje važni. Štoviše, upravo postajemo svjesni koliko nam nedostaju. I njih treba podupirati, u vjeri, u osnivanju obitelji, u oblikovanju poslovne budućnosti.

Ne bih govorio o postotcima, no mislim da je udio mladih vjernika danas u društvu puno veći nego što je to bio slučaj s njihovim roditeljima. I zauzetiji su, pa čak i autentičniji nego njihovi roditelji. Smatram, dakle, da su naši mladi vjernici autentični znak adventske nade. No pitanje je prepoznajemo li ga i odnosimo li se prema njemu na pravi način.

Uza sve što kažete, sekularizacijski trendovi sa Zapada, posebno iz Europe, ipak su sve prisutniji. Kako se prema tomu postaviti?

Ne bih tomu pristupao fatalistički. Ne bih se čak previše uspoređivao s europskim društvima. Naime, s kojim bismo se europskim narodom trebali uspoređivati ako znamo da svaki od njih ima svoju povijest, svoj put? Nismo mi prošli ono što su oni prošli, niti su oni prošli našu povijest. Koji je to narod imao tako krvavo iskustvo u posljednjim desetljećima kao što smo mi imali? Već se zbog toga teško možemo s nekim uspoređivati.

Mislim da pogled na tu stvar ovisi o tome čime se tko hrani. Ako se hranimo samo negativnim podatcima, medijskim sivilom i površnošću, gledat ćemo s vjerničkoga stajališta na stvari pesimistički. No ako na njih gledamo duboko vjernički, upravo adventski, svjesni da je naposljetku sve u Božjim rukama i da nam on ide ususret kao Spasitelj koji je u stanju poravnati naše neravnine i naše ograničenosti, više ćemo se usredotočiti na ono što imamo i činiti ono što možemo. A imamo mnogo i možemo puno. Zato sam kao svećenik, kao vjernik i kao pripadnik našega naroda vrlo optimističan.

Vidite li, uza sav optimizam, i nedostatke, slabe točke današnjih mladih?

Mladi su dio ovoga našega svijeta – svijeta koji smo im, ne zaboravimo, ostavili mi stariji i prošli naraštaji – i nose njegove probleme. Izloženi su i nekim novim teškoćama. Prije svega tu mislim na utjecaj virtualnosti, različitih influencera. Virtualnost donosi teškoću suočavanja s realnošću, zatvaranje, još izraženiji individualizam, bijeg od važnih životnih odluka koje se donose sve kasnije, strah koji se uvukao u duše dobroga dijela naših mladih.

Virtualnost donosi teškoću suočavanja s realnošću, zatvaranje, još izraženiji individualizam.

U takvoj situaciji mnogi navlače maske s kojima izlaze pred svijet: maske koje prikazuju da su jaki, da sve mogu sami, da moraju uspjeti, da ne smiju biti slabi, da samo jaki uspijevaju; maske filtara na društvenim mrežama gdje moram pokazati da sam imao uspješan izlazak, da sam dobro jeo i pio, da nosim markiranu odjeću… A u stvarnosti smo onakvi kakvi jesmo, sa svim svojim ograničenostima i problemima. Kad realnost pritisne i kad dođe trenutak da se maske moraju skinuti, mnogi se s tim ne uspijevaju nositi te dolazi do teških unutarnjih lomova.

Ovo što ste rekli nameće nam temu došašća u užem smislu riječi. Naše nas realno ljudsko stanje naime podsjeća na potrebu za Bogom, za spasenjem…

Da, došašće je vrijeme iščekivanja, a mi vjernici jako dobro znamo što i koga iščekujemo: Krista koji se utjelovio i spasio nas od vječne smrti, od grijeha. Taj će naš Spasitelj u jednom trenutku doći i zvati nas k sebi. Tako shvaćeno adventsko iščekivanje implicira skidanje maski, priznanje da smo ono što realno jesmo, slabi, nesavršeni, smrtni, i da nam je Spasitelj potreban. No s druge strane dobro utemeljeni u našem Spasitelju postajemo jaki te možemo izvući najbolje od sebe.

Pozvani smo biti „hodočasnici nade“.

Mislim da bi ovaj advent trebalo posebno proživljavati u svjetlu jubileja pred nama, za koji je papa Franjo želio da se slavi u znaku nade. Pozvani smo biti »hodočasnici nade«. No nada je usko vezana uz umijeće iščekivanja. Ne bih pravio previše drame oko komercijalizacije Božića i oko toga što je u trgovinama Božić već počeo. Ljudi pokušavaju što više prodati, a na nama je hoćemo li »kupovati« sve što nam se servira. No vjernici bi se morali izdizati iznad toga. Iščekivati znači prihvaćati da ne možemo sve odmah imati, podnositi frustraciju koja je s time povezana, pouzdajući se da će Gospodin doći i učiniti pravu stvar u pravo vrijeme.

Vratimo se takvomu iščekivanju. Na široj crkvenoj razini nesposobnost iščekivanja očituje se navezanošću na brze rezultate, pozitivne statistike i velike brojeve. Ako to izostane, nastupa razočaranje koje nam ne dopušta vidjeti ono što već imamo, znakove da je Bog već sada na djelu. Jedan od tih znakova su, kao što sam rekao, naši mladi.

Advent nam također stavlja pred oči znak djeteta: već Stari zavjet, prorok Izaija, govori o djetetu po kojem će doći spasenje, a u tom proročanstvu mi prepoznajemo Dijete, Boga koji se utjelovio kako bi dokraja bio »s nama Bog«, naš Spasitelj. No naša zapadna civilizacija upravo kao da se boji djeteta kao naravnoga znaka nade, boji se rađanja. Rekli ste da se ne trebamo uspoređivati s drugima, no taj je znak umiranja nade ipak i u nas prisutan. Što se to dogodilo s čovjekom Zapada?

Sekularizacija na Zapadu ne odnosi se na bilo koju religiju, nego na kršćanstvo. Zaborav Boga pogađa kršćansku sliku o Bogu. A kakvu je to presudno novu sliku o Bogu donijelo kršćanstvo? Bog je ljubav. Isus nije za nas umro vođen nekom etikom dužnosti, slijepe pravde, statistikama ili nekim revolucionarnim zanosom, nego iz ljubavi prema Ocu i prema ljudima, djeci Očevoj i svojoj braći.

Zapadni je čovjek prije svega prestao biti kadar ljubiti.

Zaboravljajući na Boga, dajući mu nikakvo ili tek marginalno mjesto u životu, zapadni je čovjek prije svega prestao biti kadar ljubiti. Što je eutanazija? Što je pobačaj? Što je neotvorenost životu? Nedostatak ljubavi. Okretanje ljubavi prema samomu sebi. No nitko sam sebi ne može dati ljubav. Ljubav se dijeli – ili je nema. Zašto je to tako? Zato što je Bog ljubav i što je tu svoju gramatiku upisao u nas ljude.

Ne bih htio da se moja opaska o tome da se ne treba uspoređivati sa Zapadom pogrješno shvati kao neki prijezir prema Europi. Mi jesmo Europa. Europa jest naš kontinent. Mi smo toj Europi kroz povijest davali neprocjenjiv doprinos. Ono što ne bismo trebali činiti jest nekritički preuzimati sve što dolazi sa Zapada. Pozvani smo, naprotiv, čuvati ono zdravo što je kod nas preostalo, dajući time također svoj obol pomalo ostarjelomu europskomu kontinentu.

Cijeli intervju možete pročitati na Glas Koncila.