Je li umjetnost kršćanskog nadahnuća danas izbačena iz kanona? Osjeća li današnji čovjek potrebu za takvom vrstom umjetnosti i gdje ju može pronaći? Kakva je uopće uloga umjetnosti u našim životima? Kakav je odnos medija prema ovoj vrsti kulture? O ovim temama u Argumentima HKR-a urednice Katarine Varenice, u ponedjeljak, 6. veljače govorile su doc. dr. sc. Tanja Baran, urednica Radio Sljemena i predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana "Dr. Stjepan Kranjčić", mr. art. Eva Kirchmayer Bilić, predsjednica Udruge Pasionska baština i dr. sc. Sanja Nikčević, teatrologinja i kazališna kritičarka.
“Umjetnici su sustvaratelji svijeta”, riječi su sv. Ivana Pavla II., a opet se čini da umjetnosti i umjetnicima posvećujemo premalo pozornosti, a to znači i da premalo pozornosti posvećujemo i ulozi umjetnosti u našim životima. A kada je riječ o umjetnosti kršćanskoga nadahnuća, čini se da je danas u posve sekulariziranom društvu u kojemu živimo, istjerana na rubove, a na momente se čini i da je nema. No, naravno da to nije točno. Europa je nezamisliva bez kršćanske kulture, smatra Eva Kirchmayer Bilić, predsjednica Udruge Pasionska baština koja već više od 30 godina promovira književna, likovna i glazbena djela inspirirana Kristovom Mukom.
“Vrlo često ističem na Muzičkoj akademiji gdje predajem da ne bismo imali što izvoditi da ne izvodimo kršćansku glazbu, bili mi toga svjesni ili ne.”
Eva Kirchmayer Bilić, Tanja Baran i Sanja Nikčević
Teatrologinja Sanja Nikčević smatra da su kršćanske vrijednosti izbrisane nakon Drugog svjetskog rata uvođenjem novog svjetonazora.
“Taj novi svjetonazor je u bunar pobacao toliko stvari koje su izvrsne. Naša kultura je temeljno kršćanska i ja tek sada otkrivam teoretičare, dramatičare i pisce koji pišu iz kršćanskog svjetonazora jer je to bilo najnormalnije. To je bila glavna struja Europe od srednjeg vijeka do 1945. godine”
Iako se vrlo često čuje da umjetnost kršćanskog nadahnuća nema mjesta u medijima Tanja Baran smatra da je to samo dijelom točno te da pozornost treba skrenuti i na to koliko takva umjetnost ima publike.
“Mi imamo publike, ali publika nam nije odgojena u dovoljnoj mjeri za posjet kršćanskim kulturnim sadržajima. Pitanje je danas je li kultura uopće roba, je li kultura koja ne izaziva skandale i senzacije uopće roba i koliko to ljude zanima. To sve proizlazi iz našeg neodgoja, nepoznavanja i neshvaćanja koliko je to zapravo važno za identitet. Kultura nas određuje, identitet nas određuje.”
Zaključeno je da se ne treba prestati truditi na promociji umjetnosti kršćanskoga nadahnuća te da je stanje recepcije takve umjetnosti u medijima odraz recepcije kršćanskoga sadržaja u publici.