Julijana Matanović / Foto: HKM

“Julijana Matanović svojim pripovijedanjem o blagdanskim pričama unosi nadu, vraća priču na sam početak, prije dvije tisuće godina, u Betlehem. Ujedno priče slabih stavlja u prvi plan iščitavajući poruku o Božiću, poruku o ljubavi koja nije bila razumljiva ni nekoć ni danas. Na taj način nekako je lakše podnijeti samoću i odbačenost, jer tako bijaše na početku priče o jednoj obitelji koja je tražila samo dostojanstveni smještaj za ženu koja je trebala roditi. I ne nađoše ga, nego se sklonište u štalu gdje ih primiše pastiri i njihove životinje najsvečanije što su mogli…” Tako u pogovoru knjige piše fra Zvonko Benković.

“Fra Zvonko je prepoznao da mene zanima ljubav koju treba pružiti drugima, da trebamo osjetiti ruke koje nam pružaju ljudi koji trebaju našu pomoć. Što se tiče fra Zvonka, mog bivšeg studenta, čast mi je i laska mi što je jedan takav čovjek, koji je toliko osjetljiv na ljude kojima je potrebna pomoć, napisao pogovor za moju knjigu jer je taj njegov pogovor druga strana moje knjige i jednako je vrijedan kao i moje priče”, rekla je Julijana Matanović u razgovoru za Hrvatski katolički radio.

Istaknula je da priče sabrane u knjizi “Rođena na Božić” nisu priče njezinih Božića, iako ih je u životu imala i teških i lijepih, nego priče onih koji su s neke druge strane Božića. “Htjela sam podcrtati samoću koja je sve više prisutna i na koju smo sve manje osjetljivi i da Miro Gavran nije objavio knjigu pod nazivom Priče o samoći, ova bi se tako zvala. Priče u ovoj knjizi, iako se zovu Rođena na Božić, mogu se čitati u bilo koje doba godine”, rekla je Julijana Matanović.

Društvo hrvatskih književnika / Foto: HKM

A da čitatelja neće nedostajati pokazala je promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu nakon koje se u redu čekalo na potpisivanje  knjige. Slika je to kojom se rijetko koji hrvatski književnik može pohvaliti.

“Možda će netko reći da ove priče pripadaju nekom drugom vremenu, i bit će zasigurno u pravu. Jednako tako siguran sam da će mnogi posegnuti za onim vlastitim, neispripovijedanim pričama koje će oživjeti čim se otvori prva stranica ove knjige i krene Rođena na Božić pitajući se poput Julijane Matanović: “Hoće li tinjati svjetlost u tvojoj duši u najveličanstvenijoj noći rađanja Otkupitelja?” uz napomenu, da slučajno ne zaboraviš: “Koga možeš posjetiti za ovaj Božić, ne ostavljaj za sljedeći” – možda ga netko ne dočeka. (fra Zvonko Benković)

Čitateljima Hrvatske katoličke mreže, uz dozvolu autorice, donosimo naslovnu priču Rođena na Božić.

Rođena na Božić

Za Veroniku Ž. govorili su da je nježno lijepa. I dodavali: „Kao da nikada nije rođena među nama.“

– Jednom ćeš o meni morati napisati priču – rekla mi je prije punih deset godina. Bila je to posljednja rečenica koju mi je Veronika uputila nakon što smo pred zračnom lukom izašle iz taksija.

Nije mi dopustila da je otpratim u zgradu. Nije se čak ni okrenula, nije mahnula, nije poslala poljubac. Usputni prolaznici mogli su u njoj vidjeti uspješnu poslovnu ženu koja na pragu prve zrelosti odlazi na obećavajući blagdanski provod u inozemstvo. Tamnozeleni kovčeg dobro je pristajao uz njezin svijetlosmeđi ogrtač. Ispunjen uspomenama pratio je svoju vlasnicu prema Australiji, novom Veronikinu životnom odredištu. Stajala sam na parkiralištu sve dok u zraku nisam vidjela zrakoplov koji se ubrzo nakon uzlijetanja pretvorio u malu svjetleću točkicu. Ne znam koliko je vremena prošlo; sat, dva ili čak više. Jedino što sam osjetila, i čega se zapravo sjećam, bila je studen. Hladnoća i tuga ježila mi je površinu kože. Badnje podne, dan uoči Veronikina trideset i šestoga rođendana, vedrilo je nad gradom. I sličilo je na ženu koja je svih tih godina, koliko sam je poznavala, budno slagala kalendar osobne biografije. Sve važne stvari događale su joj se krajem prosinca.

– Ako ikada ode, otići će na Božić – govorili su oni koji su prije mene prepoznali Veronikino nezadovoljstvo gradom u kojem smo rođeni i odrasli. I bili su u pravu. Napustila nas je ponijevši sa sobom vjeru da u noći Sinovljeva rođenja anđeli posjećuju poslušnu djecu. Uspijevaju se provući kroz dobro zatvoren prozor, ne ostavivši tragove.

Još kao sasvim malu djevojčicu uspoređivali su je sa slavnim glumicama i bračnim drugaricama velikih svjetskih državnika. U času kad je došla na svijet, lice joj je svjedočilo iskustvo. Dežurnoj mladoj primalji, koja je teški porod pratila punih devet sati, činilo se da će mala, onakva još neokupana, prohodati ili barem progovoriti.

– Ovakvo zrelo lice, ovakvo što, ovakvo… – ponavljala je sestra držeći glavu objema šakama. A djevojčica je i te kako imala što reći. Iz svog popisa primjedbi mogla je izdvojiti podatak da se stručno osoblje, dok je njezina majka jaukala u trudovima, iza paravana kriomice sladilo božićnim kolačima i nazdravljalo domaćim kruškovcem. Istina o dječjem pogledu, koju u trenutku dolaska na svijet govori život, prenosila se u pričama različito talentiranih kazivača. I, kroz godine, poprimala je okus legende. Glavno mjesto u priči dugo je ipak pripadalo njezinu ocu. Jer, čuvši u rano jutro da mu je supruga rodila kćer, predradnik tvornice strojeva prvo je počastio društvo nebrojenim rundama domaće žestice, a zatim se – ne zna se koliko sati poslije – na neposlušnim nogama uputio prema rodilištu.

– Zna se tko se rađa na Božić – rekao je pospanom portiru na ulazu. Portir se isti čas razbudio, uzeo telefonsku slušalicu i u nju ponovio tek izgovorenu rečenicu ponosnoga oca. Komu i zašto, saznat će predradnik za samo nekoliko sati, u blagdansko mirno poslijepodne kad mu na vrata jednosobnoga prizemnoga stana radničke četvrti pozvone redari crvenih promrzlih ušiju.

– Zbog slavljenja katoličkog praznika na javnim mjestima i širenja vjerskih ideja po socijalističkim zdravstvenim ustanovama, privodimo vas na saslušanje – bili su nepogrešivo odlučni.

Veronikina majka kćer će unijeti u prazan dom. Na stol će staviti naranču s listićem, onu istu koju joj je muž donio u bolničku sobu, rekavši joj:

– Zna se tko rađa na Božić.

– Tiše. A možda je bila i Badnja noć. Rođena je oko ponoći, ne znaju točno – šapnula mu je i poljubila ga u čelo.

Otac će svoju jedinicu vidjeti tek nakon tri mjeseca. Iz zatvora će se vratiti mršav, zabrinut i nesretan. Zaboravit će na blagdane, svečani ručak i boju božićnoga kruha. Na pitanje kada mu je rođena kći, sagnut će glavu i reći:

– Nije važno, sve su godine i svi datumi ionako jednako nesretni.

Odgovorni će ga na posao pozvati tek u kasno ljeto. Dočekat će ga nova sistematizacija, prema kojoj će se morati ustajati dva sata ranije i raditi na otvorenomu, i to sve za dohodak najniži u kombinatu. Kasne smjene u mjesecu prosincu bit će rezervirane na njegovo ime i prezime.

Svake Badnje noći njegova će žena, kriomice, pod jastuk njihove nestvarno lijepe jedinice stavljati paketić s jednom narančom, vrećicom bombona i najmanjom čokoladom. Ujutro će djevojčici govoriti da ju je, dok je ona sanjala kristalne snjegove, kroz zatvoren prozor posjetio anđeo. I molit će je da to zauvijek ostane tajna sklopljena između njih dviju. Djevojčica će plakati ne vjerujući da su anđelu krila ostala neozlijeđena. Naranču će pojesti tek na Silvestrovo. Majka, preplavljena strahom i umorom, svakog će joj Božića zaboravljati čestitati dan kada je ugledala život i zbunila oči mlade primalje.

Što je to uopće rođendan, Veronika je saznala tek u prvom razredu pučke škole. Krajem rujna kuštravi je dječak iz prve klupe predao učiteljici škaniclu napunjenu voćnim bombonima. Učinio je to važno i uz rečenicu: Imam rođendan, poslala je moja mama da počastim drugove u razredu. A da je i ona također vlasnica jednoga tako posebnoga dana, Veroniki je priopćila ista ta učiteljica. Jednoga zimskog prosinačkog dana, samo nekoliko dana prije završetka godine, zaustavila je djevojčicu na izlasku iz razreda i vrlo odrešito izustila:

– Sutra nemoj donositi slatkiše, da se krivo ne shvati. Imaš peh, imat rođendan baš na taj dan, peh koji će te pratiti cijeli život.

Kad se vratila kući, otac je oblačio radničko odijelo i spremao se na posao. Potpuno zbunjena, prenijela mu je učiteljičinu rečenicu. Ljutit, počeo je zapjenjeno urlati. Zazivao je blagdane, rođendane, partiju, život, portire i pravdu. Nije zaboravio spomenuti i pahulje koje danonoćno padaju.

A u noći, vrativši se s posla, uz Veronikin je krevet položio dvije naranče. Pod jastukom je već bila još jedna. „Ove godine posjetila su me dva anđela. Prvi za Božić, a drugi za rođendan.

– Znači da sam i ja rođena. Baš kao i druga djeca iz razreda. I ja sam danas počela imati rođendane – izgovorila je glasno, osjećajući da je novi anđeo ukinuo starom pravo na tajnu.

– Treba zaslužiti roditi se na Božić. Dar djeci poput tebe. Čistoj, čistoj; kao suza, suza, suza, kao, kao Badnja noć – ponavljao je otac. I jecao.

Ubrzo su Veronikina ljepota i mudrost, otkrivene u trenutku rođenja, shvatile neugodu preklapanja datuma. Počele su saznavati i vrijeme u kojem je jedan telefonski poziv tek probuđenoga portira mogao promijeniti nečiji život. Poslije otkrivanja rođendana, Veroniki su se važne stvari počele događati baš na Božić; sva zaljubljivanja, svi gubici, svi uspjesi, sva razbolijevanja.

Na Božić je iz našega mjesta odnijela svoju nježnost. U zeleni je kovčeg složila miris naranče, vjeru u neozlijeđena krila dvaju anđela i saznanje da je i ona jedanput bila rođena. S njima je uzletjela u visine. A dolje, njezin je rodni grad svjetlucao i mirisao na božićni kruh. Mir i ljepota nudili su se svima, čak i onima koji su, promrznuti u ispovjedničkom redu naše župne crkve, za Veronikom tiho plakali.