Budi dio naše mreže

Luko Paljetak: "Treba vjerovati da je onako kako je napisano"

"Ljudi ne shvaćaju da postoje dvije vrste vremena, ono izvanjsko, svakodnevno, od danas do sutra, vrijeme koje teče... Ali, postoji i jedna druga vrsta vremena o kojemu ljudi ne vode previše računa. To je unutarnje vrijeme, koje ne teče na taj način, koje se može zaustaviti, koje se može vraćati unatrag i koje nas može pretvarati u bića koja imaju onoliko godina koliko nam je u tom trenutku potrebno. Ako tako shvaćamo svoje unutarnje vrijeme, onda ćemo vidjeti da se ne moramo bojati ničega, pa gotovo ni smrti. Smrti se ne treba bojati."

/ Vesna Bihar

Predstavljanje knjiga “Sabrane pjesme I.-VI.” (1968. – 2018.)
Foto: Milan Sabic/PIXSELL

Rekao je to u prvom ovogodišnjem izdanju emisije “Kulturogram” Hrvatskoga katoličkog radija u ponedjeljak, 13. siječnja 2020.  naš pjesnik i akademik Luko Paljetak. Razgovarali smo o brojnim temama: o jeziku i poeziji, svijetu i gradu, životu i smrti, a sam povod razgovoru su “Sabrane pjesme” nedavno objavljene u izdanju Naklade Bošković iz Splita. U šest golemih svezaka pjesama sabrano je više od tri tisuće stihova nastalih kroz 55 godina njegovog umjetničkog rada. Objava tog kapitalnog izdanja prilika je i za još jednu rekapituaciju života i djela umjetnika koji nam je podario tako važan, opsežan i raznolik opus. U razgovoru s njim doznali smo: kakav je bio mali Luko? Koje je igre volio? Što je želio postati? Kako je pripitomio miša i kako je nastala zbirka “Miševi i mačke naglavačke”? Nakon svojevrsne inventure djetinjstva, progovorili smo i o poeziji i pisanju, inspiraciji i jeziku, njegovom rodnom Dubrovniku, ali dotaknuli smo se i matafizičkih pitanja kao što je smrt, prolaznost i vjera u vječni život. 

Kakav je bio mali Luko? Koje je igre volio? Što je želio postati?

Naravno, ja sam i tada kao i sada bio skroman dječak. Ustvari, razlika između mene sadašnjeg, nije samo u izvanjskom izgledu ili godinama. Tada sam bio onako simpatičan dječak, s glatkom kosom,  začešljan vrlo pomno. Moja mama me vrlo pomno češljala i nastojala zagladiti tu moju kosu. Tada to nije bilo lako, nije bilo nikakvih briljantina ni gela i u tu svrhu služila je šećerna vodica. Tako da bi moja mama znala zašećeriti vodicu i meni zagladiti kosu tako da bih što ljepše izgledao, barem u njenim očima. U mojoj dobi nije bilo  tako puno igračaka. Bilo ih je, ali ne mnogo i bile su skupe. Međutim, moj otac je bio drvodjelac i parketar i postavljo je parkete u mnoge kuće, sale, dvorane, gdje god je trebalo i ostatci tih parketa, a uvijek ih ostane jer ih treba rezati pilom, bili su meni igračke, bili su moje vlastite Lego kocke od kojih sam mogao slagati svoje gradove, svoje dvorce i svoje izmaštane građevine. Dakle, to je bila jedna vrsta igre, onako samotna. S prijateljima pak, igrali smo se na dubrovačkim ulicama. Ja sam rođen u Starom Gradu i naša lijepa zajednička ulica koja povezuje sve ulice na sjevernoj strani grada Dubrovnika – zove se Prijeko bila je naše igralište. Igrali smo se loptom između dva zida, na koje su bile nacrtane, ono što smo mi zvali – vratnice, mi smo to zvali “bare”. Igralo se loptom, neka vrsta uličnog nogometa ali glavom, dakle neka vrsta “glavometa”. Danas se naravno ne igraju više tako jer sve se to sve može zamijeniti virtualnim načinima igre. Bilo je i drugih igara. U školi, recimo,  sve te igre opisao sam u jednoj svojoj knjizi koja se  zove “Jantarna kocka” gdje sam pokušao vratiti u sjećanje sve načine na koje su se igrala djeca moga doba, pa koga to zanima, tamo će naći  opis svih tih danas potpuno zaboravljenih dječjih igara.

Smatram da su sve riječi dobre riječi – ako su u dobrom društvu

Novinarka Vesna Bihar i akademik Luko Paljetak

Raspolažete dubrovačkom tradicijom, znate progovoriti “gundulićevski patetično” i “zafrkanski držićevski” kako kaže Tonko Maroević. Pišete i prevodite s talijanskog, engleskog, slovenskog…Iz kojih izvora najviše crpite inspiraciju? Je li to vaš grad?

Ako smijem reći, onakav oblik života u kojemu ja živim ili sredina u kojoj živim i način na koji doživljavam to što se događa oko mene, u bližem ili nešto daljem krugu. Ali, ja se ne sklanjam, ne bježim od takozvanih prognanih riječi iz poezije. A neki pjesnici, naravno – to je njihovo pravo, misle da moraju isključivo u pjesmi biti mudri, pametni, dubokoumni, visokoumni, pokazati svu svoju erudiciju, inteligenciju i tako dalje… Ja ne mislim da je to tako. Ja ne bježim od pojmova kao što su ptica, nebo, srce, ljepota, ljubav – ako to treba izreći, jer smatram da su sve riječi dobre riječi, ako su u dobrom društvu i ako taj stih u kojem one jesu nešto znači.  Drugi ih se klone, a ja ih se ne klonim i mislim da je tu na neki način moja prednost jer onda od gotovo svega mogu napraviti stih i mogu uživati u njemu i nadati se da će taj stih, kakav god on bio, ako je dobro, majstorski urađen, značiti i nekome drugome isto tako – nešto lijepo.

Jedna od vaših zbirki ima naslov “Nakupine”. Kad se gleda izvana, nakupilo se i godina i pjesama. A što sve te nakupine drži na okupu?

Drži ih osjećaj da treba raditi – to što radim.  Moj pogled je ovakav na to: pjesma je dar. Svaki stih je dar. Prvi stih je u biti dar koji dolazi iz različitih izvora, od kojih mnogi nama nisu jasni. Ali, nastavak pjesme je rad na tom daru. Onaj tko dobije dar ili koji ga ima, dužan ga je sačuvati, dužan ga je umnožavati i dužan ga je poklanjati drugima. To je razlog da čovjek koji piše i koji nazovimo to uvjetno tako, ima dara –  ne smije to zanemariti, odbaciti taj dar, ne smije ga s prezirom gledati i reći: sada je dosta sve dok – dar je dar –  sve dok dolazi odnekud.

Nema banalne stvari, one su samo banalne u očima onih koji banalnost nose u sebi. Svaka se stvar može banalizirati i svaka banalna stvar može se učiniti uzvišenom.

Je li s godinama i nakupljenim znanjem i spoznajama lakše pisati? Kako vi tjerate, kako Ujević kaže “svoja krda riječi”? Imate li neki štos kako otkrivate začudno u banalnom?

Nema banalne stvari, one su samo banalne u očima onih koji banalnost nose u sebi. Svaka se stvar može banalizirati i svaka “banalna” stvar može se učiniti uzvišenom. Jednostavno, stvar je u pristupu – kako vi vidite stvari.  To je nešto što moramo imati u sebi, ali moramo, da bismo to mogli izraziti imati u sebi i sredstva. Sredstva su riječi, a naše riječi su one riječi koje smo naučili u svom jeziku. A taj naš jezik je prelijep i bogat i ne smije se svesti samo na pedeset riječi ili SMS poruke.  Taj naš hrvatski prelijep jezik je i bogat i treba ga istraživati, učiti ga, u njemu živjeti kao vlastitoj kući, kao što je to već rečeno  – da je jezik “kuća riječi” i – naša kuća. Dakle, dužnost pjesnika je poznavati jezik prije svega, a onda, ako tako smijem reći, moj otac je bio obrtnik, zanatlija, isto treba biti i majstor, znalac svoga zanata. Bez toga neće ići.

Svojoj supruzi Anuški s kojom je proveo četiri desetljeća života, koja je preminula lani u svibnju, Paljetak je posvetio knjigu “Ptice koje se prerano svuku”. 

Knjiga je jako tužna jer je to knjiga koja želi prevladati samoću, prazninu, ljutnju, gubitak i iskazati ljubav.

Zapitate li se i vi poput Kaštalna, kad vam odlaze dragi ljudi jedan za drugim, “tko može živjeti uz toliko mrtvih”?

Ta knjiga o kojoj sam vam govorio maloprije, pokušava odgovoriti na to pitanje. I to je vrlo, ako tako smijem reći, višekomponentan osjećaj. S jedne strane mirenja s činjenicom da je život prolazan i da je smrtan. S druge pak strane, činjenicom  – za one koji vjeruju – da život ipak ne prestaje s tim činom. S ostalih pak strana, to je osjećaj gubitka i osjećaj neke vrste krađe – kao da vam je netko nešto uzeo na što ste imali pravo i da je uzeo prerano  – pa ste onda i malo ljuti. Ako vjerujete, onda vodite raspravu sa svojim Tvorcem. Ako ne vjerujete, naizgled vam je lakše – ali nije.

Smrti se ne treba bojati.

Ljudi ne shvaćaju da postoje dvije vrste vremena, ono izvanjsko, svakodnevno, od danas do sutra, vrijeme koje teče. Ali, postoji i jedna druga vrsta vremena o kojemu ljudi ne vode previše računa. To je unutarnje vrijeme koje ne teče na taj način, koje se može zaustaviti, koji se može vraćati unatrag i koje nas može pretvarati u bića koja imaju onoliko godina koliko nam je u tom trenutku potrebno. Ako tako shvaćamo svoje unutarnje vrijeme, onda ćemo vidjeti da se ne moramo bojati ničega, pa gotovo ni smrti. Smrti se me treba bojati.

Treba vjerovati da je onako kako je napisano i kako je nama koji smo odgojeni u vjeri kazano

Ovdje se nameće pitanje  – vjerujete li da, nakon ovog ovozemnog života, postoji vječni život?

Bilo bi vrlo tužno kada ne bismo mogli tako vjerovati, zato što bismo se našli pred zidom u koji bismo neprestano lupali glavom, čelom i postavljali niz neproduktivnih beskonačno smrtonosnih pitanja. A ne vidim razlog, čak da ni oni koji ne vjeruju ništa, vjeruju u to da postoji nešto iza toga. Zašto ne, treba vjerovati da je onako kako je napisano i kako je nama koji smo odgojeni u vjeri kazano. Naravno, ako taj dokaz tražimo u dokazivom i materijalnom u svjedocima koji će nam to potvrditi, naravno da smo na krivom putu. Ali, ako taj dokaz tražimo u sebi, onda ćemo naći bezbroj mogućih odgovora  – da najprije – to jest tako, drugo, da to ne treba pitati, treba davati vlastite odgovore. Važniji su naši odgovori, nego naša pitanja.

Emisiju Kulturogram u kojoj je gostovao Luko Paljetak poslušajte ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja