U ovoj knjizi obuhvaćene su najskrovitije i najnježnije, najosljetljivije i najsklizavije strane čovjeka: ljubav prema ženi i žene prema mužu. To su pisma zaručnika zaručnici i zaručnice zaručniku. Otkrivamo bl. Stepinca kakvoga još ne poznajemo. Velikani se ne rađaju nego postaju. Blaženi Alojzije Stepinac bio je velik davno prije nego se to moglo vidjeti u punom sjaju, poručuje izdavač knjige Veritas – Glasnik svetog Antuna Padovanskog.

Ova pisma prvi su put objavljena 1975. godine u Rimu, a njihovo objavljivanje pratila je velika polemika jer su se neki bojali da će iznošenje sadržaja pisama izazvati možda gnušanje, iznenađenje, a možda razočaranje ili pak možda i poljuljati nečiju vjeru. Pisma je zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 18. rujna 1973. predala Anđelka Horvat, sestra pokojne Marije Horvat s kojom se Stepinac želio vjenčati, uz pismeno i darovno pismo da se čuvaju i da Crkva upotrijebi ta pisma na najbolji mogući način. Od tada su ta pisma dio hrvatske kulturne baštine, ne samo duhovne, nego i literarne. U njima možemo iščitati Stepinčevo razmišljanje o kršćanskom poimanju braka što će kasnije biti i sastojnica njegova pastoralnog djelovanja. Duhovno raspoloženje u pismima, kako Marije Horvat tako i Stepinca, sve je ono što je u čovjeka časno, pošteno i što je najdublje živi u čovjekovoj psihi i u zdravom poimanju ljubavi mladenaštva i braka.

Jedno od pisama koje je Stepincu uputila zaručnica Marija možete pročitati ovdje:

A što je Stepinac odgovorio zaručnici Mariji pročitajte ovdje: