Bio je to grom iz vedra neba. Uzbuđeno je čitala riječ po riječ, zaustavljala se, smijala, možda i prosuzila, pa se opet zamislila. On, zagonetni i neobični Alojzije! Poznavala ga je, i sama se koji put pitala, što će biti od toga mladića, ali nikada nije mogla ni sanjati da je našla mjesto u njegovu srcu koje je u tom pogledu uvijek izgledalo — pustinja! Ne, ona ne vjeruje da je ikada bila predmet
njegovih misli, tajna njegova zaključanog srca.