U svakom susretu s ljepotom Bog nas poziva k sebi da otkrijemo da ljepota dotiče jer smo stvoreni za njega, Tvorca ljepote.

Prije rođenja, izvan maternice, pa čak i u vječnosti, ljepota nas okružuje. Imamo li razuma da to poštujemo, prepoznamo? Ako je tako, Bog ga pretvara u moćan lijek da izliječi nas i čitav svijet. 

O tjelesnom dismorfnom poremećaju u HKR-ovoj emisiji "S druge strane ogledala" govorila je u srijedu, 31. svibnja, Jelena Zadro, psihologinja, doktorandica, edukantica kognitivno-bihevioralne terapije. Urednica emisije je Tanja Maleš.

Danas, nažalost, žene imaju nerealnu sliku kakve bi trebale biti. Sliku koja im se nameće, a koju vrlo teško postižu. Posežu za slikom savršene kose, savršenih zubi, savršene kože zaboravljajući da prava ljepota dolazi iznutra. No što ti tvoje srce govori? Što Bog kaže na sve ovo?

Ponekad trčimo za Bogom, ali i On kao da trči za nama – poput skrivača – i priznali mi to ili ne, često smo oduševljeni neizvjesnošću tog skrivanja pa traženja. Skrivamo se od Boga na neko mjesto za koje mislimo da nas neće pronaći. On nas pronalazi, a mi smo iznenađeni kada to učini. Onda On ode i sakrije se, ali tek toliko da nam bude mali izazov, da igra bude zanimljiva. Mi opet prolazimo pokraj Njega i opet ne primjećujemo da nam je tako blizu.

Nikada ne bismo smjeli zaboraviti svoju sudbinu i svoje dostojanstvo koje proizlazi iz Božje dobrote i obilja milosrđa. Stvoreni ste na sliku i priliku Božju. Zatim vas je, kao rezultat beskrajne Božje blagodati, obdario jednim od najvećih darova: sakramentom svetog krštenja. Iz toga ste ušli u duboko i intimno jedinstvo s Trojstvenom obitelji.

U svijetu zla i razaranja ljepota se pojavljuje kao temeljna stvarnost svijeta koja je nerazoriva i opire se svakoj ružnoći. Ona je sjaj bitka, ona je svjetlo neugasivo, ona je odsjaj samoga Stvoritelja, zapisao je Tomislav Ivančić u knjizi "Svestrana izranjenost čovjeka".

Ovaj poseban način gledanja na stvari oko nas može nas podsjetiti da je Bog uvijek s nama i u svemu što vidimo.

U vrlo ranoj dobi djeca imaju sposobnost biti zadivljena svijetom oko sebe, da ih fasciniraju list na drvetu, sjajni kamen mokar od kiše, svijetla ptica u šumi, ljupko lice. Ako se takvo viđenje ne njeguje, ono može postati zamagljeno i zauvijek izgubljeno.

"Čovjek sam kao 'središte' i 'čudo prirode', ukras je svijeta i neodvojiv od njega. Monaldi je sljedbenik ideja i doktrina antičke intelektualističke estetike i njenih ideala. Čovjeku je prirođena želja za lijepim, prava je ljepota prirodna, budući da je prvo biće intelekt, duša, naposljetku priroda sama i predstavlja se formom, proporcijom (matematičkom i realnom), skladom, simetrijom i sredinom. Svojim tezama Monaldi prihvaća shvaćanja estetičkog formalizma - sva su bića savršena u svojoj prirodi."