Kad razmišljamo o ljudskoj povijesti, vidimo da su za važne i presudne događaje uvijek bili ključni upravo svjedoci.

Čak i onda kada su zaborav, strah ili namjerno skrivanje pokušali prekriti istinu, ona je nalazila put do svjetla.

U tom svjetlu i tragični događaji Drugoga svjetskog rata i poraća, kojih se danas spominjemo, traže istinito poznavanje činjenica – po svjedocima, ispravama, dokumentima i autentičnim tragovima.

Godine 1945. Uskrs se slavio 1. travnja, a Vazmeno vrijeme trajalo je sve do svetkovine Duhova 20. svibnja.

Oni koji su u svibnju 1945. uspjeli živi stići na Bleiburško polje, 15. svibnja 1945. izručeni su, na milost i nemilost, Titovim partizanima.

Veliki petak te 1945. godine za mnogobrojne izbjeglice – među kojima su bile i civili – cijele obitelji, žene, djeca, starci, i vojnici – bio je početak križnog puta: marševi smrti, poniženja, logori, jame i stratišta od Teznog i Kočevskog Roga, pa do Hude jame, Macelja i drugih stratišta.

Prema nekim očevidcima – svjedocima, godinama nakon te tragedije i zločina, lokalni seljaci nisu obrađivali svoja polja, jer su znali što se krije iza tamne kore zemlje – ljudske, masovne grobnice.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Draga braćo i sestre, svjesni smo da Zlo postoji u ljudskoj povijesti i da će postojati do dana kada će ga Uskrsli Krist jednom zauvijek pobijediti.

Ipak, čovjek se uvijek iznova pita, kako je moguće da Božje stvorenje iz mržnje čini strašna djela nad drugim čovjekom?

Odgovor na ovo pitanje nalazimo već na prvim stranicama Svetoga pisma.

Zmijino obećanje: „Otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi“ (Post 3,5) ostalo je trajna napast ljudskoj oholosti i svim ideologijama koje čovjeka stavljaju na mjesto samoga Boga.

Ondje gdje čovjek sam sebi prisvaja pravo odlučivati o životu i smrti drugoga, ruši se Božja zapovijed: „Ne ubij“ (Izl 20,13).

Tako su i totalitarne ideologije 20. stoljeća, napose bezbožni komunizam, iza sebe ostavile krv, stradanja i razorene ljudske živote – na Bleiburgu, ovdje u Maceljskoj šumi i na cijelom Križnom putu…

Onaj koji muči, progoni i ubija čovjeka, povjerovao je laži da može biti gospodar dobra i zla.

No Biblija i povijest uče nas da se zločin ne može sakriti pred Bogom. A ne može zauvijek ni pred čovjekom.

Nakon prvoga grijeha čovjek se skriva „među stabla u vrtu“ (usp. Post 3,8), dok ga Bog pita: „Gdje si?“

primopredaja posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava/ Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Danas stojimo na proplanku jedne druge šume koja desetljećima skriva tragove jednoga drugog ljudskog zločina.

Fenomen i dodatna težina, bol i zlo Maceljske šume, Bleiburškog polja i cijeloga Križnog puta leži u činjenici da je bila desetljećima od strane „čuvara smrti“ prikrivena i brižno čuvana, a njezini očevidci i svjedoci ušutkivani do mjere da je postala najstrože zabranjenom temom bivšeg političkog sustava.

Zato zemni ostaci ljudi ovdje u Macelju, oni dostojanstveno pokopani i oni koji još čekaju da budu pronađeni, govore svakome od nas.

Nismo ovdje kao suci, niti smo ovamo došli s političkim motivima.

Došli smo kao vjernici, civilizirani ljudi, svjesni da je zadaća živih mrtve dostojanstveno pokopati.

Zato danas zahvaljujemo svima koji su čuvali spomen na žrtve: obiteljima, svjedocima, istraživačima, svećenicima, povjesničarima i svima koji su, često uz cijenu osobna stradanja, probijali zid šutnje. Hvala svima koji su pokazivali mjesta stradanja, istraživali, zapisivali, ekshumirali i gradili spomen-obilježja.

Njihova je hrabrost vraćala dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.

Današnje Evanđelje jasno govori: „Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati“ (Lk 12,2).

Te se riječi ovdje, pred kostima ubijenih i skrivenih ljudi, osobito snažno čuju.

Foto: Igor Soban/PIXSELL // Nadbiskup Dražen Kutleša. Macelj: Sveta misa povodom komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta

Istina može biti potiskivana desetljećima, ali ne može biti zauvijek zatrpana, pokrivena velom šutnje i zabrana.

Nedavni povratak posmrtnih ostataka pet stotina hrvatskih žrtava iz Slovenije u Hrvatsku, preko Macelja, govori da istina, premda dugo zatrpana, ipak izlazi na svjetlo.

Stoga s ovoga mjesta, kao čovjek i vjernik, svećenik i biskup, molim sve koji nešto znaju: otvorite srca i usta, odriješite jezike, progovorite!

Otvorite arhive i skrivene spise! Recite gdje su oni koji još čekaju ime, grob i molitvu!

U ime žrtava koje više nemaju glasa i u ime njihovih obitelji koje još nose bol u tišini svojih domova, molim vas: progovorite i oslobodite naš narod, sebe same i sve one koji desetljećima čekaju istinu!

Uskrsli Krist i danas treba svjedoke pobjede nad smrću, zlom i grijehom. A domovina treba ljude koji će pokazati da nijedna žrtva podnesena u istini, vjeri i ljubavi nije uzaludna, nego može postati sjeme novoga života.

Propovijed vojnog ordinarija u cijelosti pročitajte na stranicama IKA-e.