A različite patnje koje trpimo dovode do stvaranja i podizanja zidova koji nas dijele jedne od drugih. S druge strane, ako iz dana u dan praštamo, naši glavni odnosi ostaju mogući i ljubav se može uvijek iznova roditi. Nije uvijek lako oprostiti; oproštenje je jedan od najnesebičnijih čina ljubavi. Oproštenje može biti i jedan od najvećih čina slobode – sloboda ljubiti čak i onoga koji mi je nešto skrivio.

Kada nam je teško oprostiti, moramo moliti za tu milost. Katkada naša ljudska snaga nije dovoljna i to moramo tražiti od Boga u poniznosti i molitvi. Ponekad treba vremena da primimo tu milost, i to je normalno.

Kada smo jako duboko povrijeđeni, zadobivanje te milosti može zahtijevati puno vremena i molitve, strpljenja i poniznosti. Kada imamo milost praštanja, sve loše stvari nestaju. Ponovno se rađaju ljubav i zajedništvo.

Teško je reći: “Opraštam ti.“ Lakše je oprostiti onako kako to čini Isus. Kada je Isus na križu oprostio svojim neprijateljima, obratio se Ocu  i rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34).

Kada nam je preteško reći: “Opraštam ti“, moramo se obratiti Ocu jer u konačnici samo Bog može doista oprostiti. Moramo se obratiti Ocu i reći te Isusove riječi: “Oče, oprosti mu – ili oprosti joj – jer ne zna što čini.“

Istina je da čovjek najčešće nije svjestan zla koje čini. Ne uviđa razmjere toga zla. Da bismo mogli oprostiti, to moramo učiniti preko Očeva Srca. Tu je izvor oproštenja. On nije u meni nego u Božjemu Srcu i zato tamo moramo potražiti oprost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Jacquesa Philippa Istinsko milosrđe. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.