Majka moja i braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše je. (Lk 8, 21)

Liturgija dana (22. rujna):

Prvo čitanje:
Izr 21,1-6.10-13
Razne poslovice.

Kraljevo je srce u ruci Gospodina kao voda tekućica;
vodi ga kuda god hoće.
Svaki je put čovjeku pravedan u vlastitim očima,
a Gospodin ispituje srca.
Da se vrši pravda i pravo,
draže je Gospodinu nego žrtva.
Ponosite oči i oholo srce,
i svjetiljka opakih, to je grijeh.
Namisli marljivoga samo su na korist,
a nagloga samo na siromaštvo.
Blago stečeno jezikom lažljivim
nestalna je ispraznost onih koji traže smrt.
Duša opakoga želi zlo:
u njega nema milosti ni za bližnjega.
Kad se podsmjevač kazni, neiskusan postaje mudar,
a mudri iz pouke crpe znanje.
Na kuću opakoga pazi Svepravedni
i opake strovaljuje u nesreću.
Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha,
i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.

Psalam:
119,1.27.30.34.33.44
Uputi me, Gospodine, stazom svojih zapovijedi.

Blaženi oni kojih je put neokaljan,
koji hode po Zakonu Gospodnjem!

Pokaži mi put odredaba svojih,
i o čudesima ću tvojim razmišljat.

Put istine ja sam odabrao,
pred oči sam stavio odluke tvoje.

Pouči me da se tvoga držim Zakona,
i čuvat ću ga svim srcem.

Uputi me stazom svojih zapovijedi,
jer ja u njoj uživam.

Tvoj ću Zakon čuvati
uvijek i dovijeka.

Evanđelje:
Lk 8,19-21

U ono vrijeme: Majka Isusova i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.« A on im odgovori: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Ovaj kratak, ali provokativan prizor u kojem majka i braća traže vidjeti Isusa, na prvi pogled, zvuči gotovo grubo. Izgleda kao da Isus odbacuje vlastitu obitelj. Kao da mu krvno srodstvo nije važno. No, upravo ovdje počinje jedna od najdubljih promjena koju donosi Evanđelje. Isus riječima „Majka moja i braća moja oni su koji riječ Božju slušaju i vrše“ ne prezire obitelj. On nije protiv majke i oca, rodbine i naroda. On pokazuje da postoji pripadnost dublja od krvi. Njegove riječi šire obitelj i proširuju krug onih koji su „moji“.

Tko su naši?

Obitelj, krv, prezime, podrijetlo, narod za većinu je ljudi mjesto prve i najvažnije pripadnosti. Ove kategorije najčešće stvaraju osjećaj sigurnosti. Znamo li „tko su naši“, koji su „naše krvi“, na njih se oslanjamo i uz njih držimo. Smatramo da su nam oni sigurno mjesto. No, temeljno mjesto sigurnosti Isusovih sljedbenika nije samo obitelj i narod u koji su rođeni, nego zajednica koja se rađa iz Božje riječi. Tko sluša Božju riječ i nastoji je živjeti, brat je i sestra, bez obzira na prezime, nacionalnost, podrijetlo i status.

Ove Isusove riječi otvaraju jednu bolnu temu, a to je sklonost da se čovjek zatvori u krug „svojih“ i „svojega“ – u krug svoje obitelji, rodbine, naroda, svoje političke stranke i svojih ekonomskih interesa. Tko nije „moj“, ostaje van toga kruga. Lako ga je zaboraviti. Lako ga je žrtvovati. Tko nije „moj“, taj je ničiji! Za njega se ne treba brinuti. Za onoga tko nije od „mojih“ nisam odgovoran.

Upravo je to jedan od najvećih propusta i rana našeg vremena. Sužavamo krug vlastite odgovornosti samo na „moje“. Navikli smo govoriti: „Ovo je moja zemlja. Ovo je moje dvorište. Ovo je moje polje. Ovo je moja šuma.“ Doista, vlasništvo je važno. Ali biblijska vjera uvijek podsjeća da zemlja nije ljudsko vlasništvo i da čovjek o njoj nema posljednju i presudnu riječ. Voda, tlo, šume, prirodna bogatstva sve više postaju predmet borbe i otimačine u kojoj pojedinci žele osvojiti što više za sebe, a posljedice ostavljaju drugima.

Gospodnja je zemlja i sve na njoj! (Ps 24,1)

Zemlja nije naš posjed. Ona je darovani prostor zajedničkog života i zajedničke odgovornosti. Ako onečišćena voda odlazi rijekom nizvodno, ne možemo reći: to nije moj problem. Ako iscrpljeno tlo ostavljam djeci, ne možemo reći: to je njihov problem. Ako uništeno tlo više ne može hraniti zajednicu ljudi, ne možemo kazati: bitno je da ja imam što jesti. Tako nas bolno pogađaju posljedice izostanka odgovornosti za zajedničkih dobara i sve veći utjecaj privatnih interesa.

Kad Isus govori o novoj obitelji, njegova riječ zapravo ruši jednu vrlo snažnu granicu između shvaćanja što je „moje“ a što je „naše“.

Uči nas da život nije samo pitanje osobnog vlasništva i osobne koristi. Postoje odnosi za koje smo odgovorni zato što živimo zajedno. Kao kršćani, nikada ne smijemo govoriti: „Moje je, i mogu s tim činiti što hoću.“

Riječ Božja nas poziva na odgovornost što ćemo prisvojiti i uzeti, a poziva nas na razmišljanje što ćemo ostaviti drugima – budućim generacijama.

Riječ Božja o novoj obitelji izaziva nas i poziva slušati je i izvršavati. Ona se ne tiče samo našeg osobnog vjerničkog života dok je slušamo u crkvi. Riječ Božja tiče se odluka glede našeg obiteljskog života, glede stila života u našoj kući, glede našeg postupanja prema susjedima. Riječ Božja se tiče onoga što činimo sa svojom zemljom, sa tlom koje obrađujemo, s vodom koju pijemo, s morem iz kojeg lovimo ribu. Ako brinemo samo za „svoje“, za svoju obitelj, za svoj kvart ili selo, za svoje političko ili poslovno pleme, za svoje istomišljenike vrlo ćemo se lako odreći odgovornosti za zajedničko. Postat će nam sve lakše iz zemlje izvlačiti što više, a ostaviti što manje. Bit će nam sve lakše zakopavati smeće i otrovni otpad. Kad prestanemo smatrati buduće generacije kao svoju braću i sestre, postat će nam normalno zagađivati, trošiti i ostavljati iza sebe ono čega bi nas bilo sram pred vlastitom djecom.

Kad prestanemo gledati zemlju kao naš zajednički dom, počinjemo je dijeliti kao plijen.

Isusova riječ upućuje na drugačiji način shvaćanja pripadanja i povezanosti. Njegov odgovor na vijest da ga traže majka i braća podsjeća svakoga od nas da izvršavanje riječi Božje nije privatni ukras i postignuće, nego kriterij pripadnosti sveopćoj zajednici vjernika. Obitelj o kojoj Isus govori nije samo jedna stranka, jedan politički i ekonomski lobi. Isusova obitelj ne stane u jednu državu, u jednu zemlju i u jedan zavičaj.

Isus nas prisiljava da razmišljamo šire od vlastitoga dvorišta.

Kada vjernik shvati da mu je svaki čovjek koji sluša i vrši Božju riječ brat i sestra, otac i majka, tada susjed poljoprivrednik nije „konkurencija“, nego brat čije imanje ne smijem trovanjem pesticidima i nepoštenom cijenom gurati u propast, tada seljak koji obrađuje zemlju u Slavoniji nije manje vrijedan od vlasnika apartmana na moru, tada buduća djeca koja će jednom živjeti na ovoj zemlji i na ovom teritoriju nije anonimni „netko“, nego „naše buduće dijete“ koje pripada našoj budućoj obitelji našega naroda. U kršćanskom ozračju shvaćanja pripadanja, cijeli naš teritorij, sva naša zemlja, naša domovina, prostor je koji svi mi kao braća i sestre zajedno primamo i čuvamo kao naše zajedničko blago dano nam od Boga.

U Božjoj obitelji nitko nije pozvan živjeti samo za sebe.

Upravo je u dobu molitve za stvorenja potrebno prestati govoriti ovo je „moje“ i ponovno naučiti govoriti ovo je „naše“ – naš Bog, naš narod, naša Crkva, naša domovina!