Ova pjesma smatra se svjetskim fenomenom. Pjesma na talijanskom govori o Marijinom glasu i pogledu. "Marijin glas, slatka melodija koja nosi naše srce u Isusovo srce. Marijin glas, Marijin pogled, Njezin slatki osmijeh Radi kojega pjevam Ti si moja Majka", riječi su prekrasne pjesme koju Vam donosimo u nastavku.

Kršćanstvo nije skup pravila i granica, kršćanski život nije, kako se općenito može smatrati, tlaka i pritisak, neizdrživi zakon. U svakodnevnom životu to znači da ti je srce toliko puno ljubavi i milosti (jer je Bog tebi prvo iskazao ljubav i milost!) da iz te punine djeluješ. Naravno, teško je i traje dok ne oprostiš nekome što se ponašao prema tebi na određen način. Ali taj oprost toliko oslobađa, toliko je predivan osjećaj kad TI odbaciš svu gorčinu i možeš čak i, zamisli, moliti za tu osobu!

U emisiji „Novi zvuk“ urednika i voditelja Filipa Ećimovića na Hrvatskom katoličkom radiju u petak 24. prosinca predstavljena je pjesma „Molitva hodočasnika“ kantautora Zvonka Franca, također voditelja na HKR-u. Ovo je sedma dosad snimljena pjesma s prvog Francovog albuma kojega bi, kako je rekao, htio dovršiti sljedeće godine i predstaviti u sklopu humanitarnog koncerta kojeg bi tom prilikom organizirao.

Ono što želim istaknuti je da ja nijednom nisam u tim krugovima započeo temu o vjeri. Ipak, svi su znali da sam praktični vjernik. Do toga dođe jer ljudi vide da si drugačiji. „Ne može se sakriti grad koji leži na gori.“ Tako se ne može sakriti ni Krist, ako je u našem srcu. I on odande kao da „provocira“ tvog kolegu koji ga traži, a ni ne zna da ga traži, koji ga je gladan, ali je preponosan da si to prizna. U takvim situacijama ti ne moraš ništa govoriti. Tvoj primjer neka govori za tebe.

Vjera je Božji dar čovjeku, možda i najveći. Vjera je i tajna. Mi ne znamo na koji je način vjera ponuđena svakom pojedinom čovjeku, kao što ne znamo zašto je neki ljudi prihvaćaju, a neki ne. I to je tajna.

„Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše.“ (Iv 20, 29) Nikada nisam vidjela Boga, ne znam kako izgleda, kakve su mu ruke i kakav pogled! Ali niti ne trebam vidjeti Boga, niti ne trebam ništa znati. Trebam samo vjerovati, trebam osjetiti i trebam otvoriti svoje srce Gospodinu.

Priče o urotama vrlo su popularne i zapaljive. Poznati benediktinac i autor bestselera Anselm Grün u intervjuu za katolički portal domradio.de daje nekoliko savjeta za suočavanje s pričama o urotama.

"Da nije riječ o sitnicama dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) , i da prema proračunima označava masu od 60 kg što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu onda 13 puta više", napisao je isusovac p. Niko Bilić.

Zaista su nedokučivi Božji putovi kojima nas vodi. Prije nekoliko godina nisam ni pomišljao da bih, u neko skorije vrijeme, mogao postati zagrebački dotepenec. Rad na televiziji mi je znao nekada doći u misli kao gotovo nestvaran san, a rad u izdavaštvu mi nije bio ni u najluđim snovima. A ipak tu sam: zaposlenik izdavačke kuće „Salesiana“ i honorarac na Laudato TV-u.

"Kako smo mi ljudi zapravo krhki i maleni. Napokon sam shvatila da ne mogu držati konce mog života u rukama. Ja jedino mogu reći 'da' onom tko me vodi. I to je ta sloboda za Ljubav. Opet je tu ta ljudska versus Božja logika", kaže redateljica i scenaristica Petra Radin za Hrvatsku katoličku mrežu.

Moje ime je Petra i u svojem imenu pronalazim snagu za svaki dan, u slabosti na kojoj je izgrađena Crkva, jer sam i ja poput prvog pape zatajila Isusa bar tri puta. Moje ime podsjetnik je da sam čovjek. Čovjek koji punim srcem želi otkriti kako se nasljeduje Krista.

Zovem se Domagoj Penava, imam 29 godina, kondicijski sam trener i volim Isusa.

U medijskoj domeni, kojom se profesionalno bavim, biti kršćaninom znači isto što i biti kršćaninom u politici, ili bilo kojem drugome segmentu suvremenoga društva – kao što je primijetio T. S. Eliot, u kršćanski usmjerenoj zajednici, koja svjesno ili podsvjesno dijeli vrijednosti izvedene iz kršćanske vjere, i nevjernici će biti „kršćanskiji“ od vjernika u nekršćanskome društvu.

Ono čim sam se ja bavila, a to je - kultura, svijet oplemenjuje i čini ga ljepšim, donosi neprocjenjivo bogatstvo života u kojem postajemo mudrijima, produhovljenijima, poniznijima nego što bismo bili kada bismo život sveli samo na zaradu i uspjeh. Susretala sam neke kojima je bljesak slave preko noći zavrtio glavom i obuzela ih je oholost, bahatost, umišljenost. Ja sam uvijek slušala Božji glas i za sebe odabrala ne trčanje na sto metara, nego maraton i u životu i u poslu.

Koju godinu poslije išao sam u školu u Koprivnicu. Bilo je to komunističko vrijeme kad je vjera smatrana nazadnom. Sjećam se da sam sa svojim vršnjacima prolazio gradskim parkom. Išli smo na stadion gdje smo imali sat gimnastike. Ususret mi je dolazio pater Otto. Prepoznao me, nasmiješio se i klimnuo mi glavom. Moji dečki su to primijetili i počeli mi se rugati: “Onaj te fratar pozdravio! Nismo znali da si i ti bogomoljac!” Ja sam se zastidio. Okrenuo sam glavu u stranu. Pravio sam se da fratra ne poznajem.

Ja sam njima držala predavanja, ocjenjivala njihov rad i podučavala ih, a ustvari su oni ti koji su mene nešto naučili, održali mi najvažniju lekciju u životu koju želim podijeliti s vama …

Bolest i patnja bliskih osoba za svakog je čovjeka bolna i teška, posebice kada se radi o roditeljima. Mogu reći da sam ja u tim situacijama istesala svoju vjeru i testirala svoju strpljivost, iako sam često poput Isusa na križu postavljala pitanja: ''Bože, Bože, zašto si me ostavio?'' Iako sam znala i osjećala da nisam sama, ti trenuci u ljudskim su granicama shvaćanja i osjećanja toliko teški da čovjek gubi svaki smisao za stvarnošću i zatvara se u besmisao svega.

U mojoj duši postoji samo jedan gazda – Bog. No kako bi opstali u današnjem svijetu prisiljeni smo imati i one druge, mnogo nepravednije, pogane, koristoljubive faraone. Vlasnike većine današnjih umova. Ali oni su prolazni i kratkotrajni.

Danas si kao nasljedovatelj Krista i dio zajednice Crkve, ovako postavljam pitanja: jesam li spreman, ako je to potrebno, umrijeti za istinu u medijima; jesam li spreman umrijeti za svoju ženu i djecu; jesam li spreman umrijeti za istinu, dobrotu i ljepotu na području kulture; jesam li spreman umrijeti na području ekonomije da se osigura dobar život za sve; jesam li spreman umrijeti za Krista?

Bog me pozvao preko sadašnje supruge na kateheze u crkvi svetog Petra. Upoznao sam ljubav Božju preko Neokatekumenskog puta. Danas smo u braku 13 godina, čekamo peto dijete i živimo u svijetu.

Samo ljubav stvara, samo nas ljubav pokreće, ali ne ona koja proizlazi iz sebičnih motiva, već ona "ljubav koja je velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, koja se ne hvasta, ne nadima, koja nije nepristojna i ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1. Kor)". Polazeći od ovih odrednica trudim se slijediti Uskrsloga.