Budi dio naše mreže

PIŠE ROMANA GALIĆ: Nikada nisam izgubila osjećaj da me Isus voli

„Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše.“ (Iv 20, 29) Nikada nisam vidjela Boga, ne znam kako izgleda, kakve su mu ruke i kakav pogled! Ali niti ne trebam vidjeti Boga, niti ne trebam ništa znati. Trebam samo vjerovati, trebam osjetiti i trebam otvoriti svoje srce Gospodinu.

/ dt

Moje ime je Romana Galić, po zanimanju sam socijalna radnica, a moje opredjeljenje i životni cilj je pomoći drugima, učiniti život ljepšim i ljubiti ljude.

Prije nekoliko dana, vraćajući se iz Hrvatskog Leskovca iz Kuće Svetog Josipa za nezbrinutu djecu, mlada je studentica, koja je imala izuzetno veliku želju ići s nama, puna dojmova rekla: „Ja sam tako ispunjena i sretna. Ovo mi je trebalo jer mi je dosta  ispraznih kava i mladih ljudi koji imaju sve, a žale se da nemaju ništa.“

Ta me rečenica vratila u djetinjstvo. Period života u kojem smo svi maštali o tome što ćemo biti kada odrastemo. „Ja ću biti kao Majka Tereza i pomagat ću ljudima“, uvijek sam govorila. Znala sam da želim činiti dobro. Znala sam da i ja imam neko poslanje i da moj život vođen Isusom Kristom mora i može ići tim putem. I tako je krenula ta avantura mojeg doživljaja Boga i u osobnom i u profesionalnom smislu.

Nije bilo lako. Još uvijek nije. Padnem i ustanem, ponesem svoj križ i idem dalje. I postavljam pitanja i tražim odgovore. I tražim Boga. I ne slažem se i naljutim i posumnjam, ali nikada, baš nikada ne dižem ruke, nikada ne gubim nadu i vjeru u ono dobro što dolazi. I nikada nisam izgubila osjećaj da me Isus voli, a njegova ruka kroz život vodi.

Najveće iskušenje, najsnažniju vjeru i najveću ljubav proživjela sam kroz osobnu patnju i bolest oca. Nikada do tada nisam osjetila toliku povezanost sa Bogom i tako čvrstu vjeru, i spremnost da prihvatim sve..Nikada kao u tim trenucima najveće patnje. I u toj sam vjeri nalazila snagu i hrabrost. I danas je ona moj nepresušeni izvor u svakodnevnom životu i radu.

Ne mogu reći da sam redovito na misi ili da redovito primam sakramenat pričesti, ali u Crkvi pronalazim mir, pronalazim odgovore i napunim se milosti Božjom koja je onda moja snaga, a ja snaga svima s kojima dolazim u kontakt.

I zato se često pitam kako izgleda život bez vjere? Kako je moguće doseći najviše granice ljubavi, ne ljubeći Boga i ne nadajući se da ćemo jednom ipak ugledati Njega i njegovu ljubav.

Kroz svoj sam profesionalni rad susrela mnoge ljude, svjedočila mnogim patnjama. Dolazila u kontakte s ljudima različitih vjera, ali i s onima koji ljepotu vjere nisu upoznali. Nikada nisam imala problema istaknuti svoju vjeru, svoj odabir i svoj put. Nikada radi toga nisam osjećala nelagodu, potrebu za sakrivanjem, ili negiranjem sebe u svoj svojoj punine, a to je – da sam vjernica.

U patnji drugih ljudi (ali i vlastitoj), u različitostima drugih naučila sam prihvaćati sve ono što dolazi od Boga, iako često ne nalazeći obrazloženje zašto je baš to došlo k meni ili se našlo na mom životnom putu. No, svakodnevno zahvaljujem na svemu što mi život pruža i nastojim ga živjeti u svoj njegovoj punini nošena svojom vjerom.

Trebamo li vjeru javno isticati, trebamo li o njoj govoriti posebno u poslovnom okruženju? Ne znam. Znam samo da ju trebamo živjeti! Hrabro i odvažno, ponizno i skromno… onako kako nas uči Gospodin! Jer on je tu s nama i uz nas… ma koliko puta posrnuli ili pali!

Reče Isus: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe,učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja