Budi dio naše mreže

PIŠE PETRA RADIN: Zatajila sam Isusa barem triput, ali Božja me ljubav učinila novom osobom

Moje ime je Petra i u svojem imenu pronalazim snagu za svaki dan, u slabosti na kojoj je izgrađena Crkva, jer sam i ja poput prvog pape zatajila Isusa bar tri puta. Moje ime podsjetnik je da sam čovjek. Čovjek koji punim srcem želi otkriti kako se nasljeduje Krista.

/ dt

Kako rastem pronalazim ljepotu tumačenja znakova. Ime koje su mi dali roditelji nije po svecu, dobila sam ga po poznatom redatelju Pier Paolu Pasoliniju. Nije teško pogoditi kako se zove moja sestra. Paola i ja rasle smo u jednom zanimljivo spojenom okruženju talijanskih, bokeljskih i zagrebačkih korijena, rekli bismo u glasnoj, srčanoj i vrlo emotivnoj obitelji.

Majka novinarka i otac psiholog vrlo brzo su prešli u aktivističke vode – otac u Sabor RH, majka u Savez samostalnih sindikata Hrvatske, pa je logičan odgovor dviju kćeri bio – kultura. Paola je flautistica, ja sam redateljica i glumica.

Voljela bih se koncentrirati na djetinjstvo u ovom svjedočanstvu. Zanimljiv je put i rast čovjeka i kada bismo bar imali vremena slušati jedni druge, imali bismo više razumijevanja, a ratova i nemira bi bilo manje. Zvučim kao utopist, ali ne odustajem od svijeta koji je bolji i pravedniji i u kojem je glavni jezik – Ljubav.

I sestra i ja krštene smo poskrivečki kao bebe, u stanu. Moji roditelji su uvijek jasno znali što su htjeli i bili odlučni, stajali su iza svojih poteza. I uvijek su bili svoji, bez obzira na vladajuću političku struju. U doba komunizma, i ja i sestra bile smo zaštićene krštenjem po rođenju.

Kroz djetinjstvo dobili smo još jednu sestru koja je iz Nazorove dolazila u našu obitelj vikendima. Bili smo udomiteljska obitelj. Do razvoda roditelja. Ali i tu nikad nisam bila sama. Danas kad gledam jasno se vide zahvati i fina klesanja s Neba. U fazi siromaštva koje smo proživjeli vidim najveće bogatstvo, dar s Neba.

Danas itekako to znam cijeniti. Mogu živjeti cijeli život na žgancima i biti sretna. Kao i na tartufima, haha.
Kad sam bila mala, kada sam dobila prvi komplet iz boutiqua Pony sa sedam godina, nebo se spustilo na zemlju. Nije to bio samo komplet. Bilo je tu sve. Nisam spavala cijelu noć, nego sam gledala tu jaknu i suknju na vješalici. Pospremila sam cijelu sobu. Svaku krpicu. Da se komplet što bolje vidi. Danas stvari nemaju priču, nemaju vrijednost, zaradu, uzrok i posljedicu. Samo se gomilaju jedna na drugu, dobivene sve jeftinijom radnom snagom i nižom cijenom uz podtekst – daj još, nije dovoljno. Ali to nije sve. Uz to još malo izrabljivanja djece u Kini i Indiji koji danonoćno rade da ja imam istu majicu u desetoj nijansi – gratis.

I sestra i ja smo odgajane u slobodi razvijanja vlastitih mišljenja. Pa tako sam ja sama otkrila put do Boga. Bog je duhovit, kada vrtim film, svaki bitan trenutak u mom životu je bio preko – hrane. Da, gurman sam. Zna On kako.

S nepunih pet godina pobjegla sam iz kuće u Puli u crkvu Sv. Antuna. Našu kuću i crkvu dijeli jedan zid, tako da nije bilo teško. Ono što me privuklo su bili konfeti. Bademi u šećeru koje su dijelili nakon vjenčanja. Nonna se uzrujala gdje sam nestala i kada su me pronašli bila sam zadivljena, u nekom posebnom osjećaju koji sam opisala ovako: “Prvo su pjevale lopatice, a onda su se otvorila vrata i ušao je bog.” Bog je bio svećenik. Ne znam kako sam ja to povezala, ali sam osjetila da je nešto posebno. Nakon toga sam se sama upisala na vjeronauk u osnovnoj školi jer mi je prijateljica Jelena rekla da su tamo pekli krafne. U Lourdesu me do dragih karmelićanki privukao glas da rade najbolje kolače na svijetu. Što je i istina. I tako preko hrane do danas. Završila sam nekoliko škola kuhanja kod Gastronomada i u tom svijetu u kojem stvaram i spajam nespojive okuse, jako puno razmišljam o svemu. Kuham sama i u tišini, za druge. Lijep je to spoj komunikacije s Bogom.

Petra Radin/Foto: Sven Čustović

Danas, osim što kuham iz ljubavi, kuham i predstave. Vodim kazalište Tvornica lutaka već 14. godinu s mojim prijateljem i redateljem Mariom Kovačem. Već ovaj spoj je svima smiješan i nevjerojatan. Jer upravo je Mario ono što u katoličkim krugovima predstavlja – svijet. Ateist i alternativac. Često slušam o podjeli na duhovno i svjetovno, na lijevo i desno, na crno i bijelo… a ja tako nikada nisam funkcionirala. Najljepše rečenice, podršku i geste doživjela sam upravo od onih koji nisu u vjeri.

Mario i ja smo se u četrnaest godina posvađali samo dva puta i to na 15 minuta, jer je život prevrijedan da bismo ga trošili na ljutnju i bijes. U toj emociji ne vidimo dalje od sebe. A svaki grijeh proizlazi iz ega. I Mario i ja smo djeca. Smogovci smo mi. Družina Alan Ford, banda ljubavi. I jedan dio nas nikada ne odrasta, svjesno, jer nam dijete u nama daje gorivo za dalje. Nikada neću zaboraviti naša putovanja. Svaki vikend bismo išli u Rovinj raditi s profesorima u Pučko učilište i ta putovanja su izgledala ovako – red vijesti, koje on obavezno sluša, pa red duhovne glazbe. Nije tu bilo problema. Tolerancija.

Nikad neću zaboraviti tu sreću kao kad je našao prsten u parku sa molitvom Očenaš. Odmah mi je dao i rekao: to će tebe veseliti. Naravno, sve to uz njegovu prepoznatljivu dozu humora, ali u ljubavi. Tako je i s ostalom bandom glumaca i raznih umjetnika koji me okružuju.

To su sve djeca i svjedočim svakodnevno koliko njih Bog voli. Jer On ima svoje načine kako doprijeti do ljudi, i znam da su mu ovi moji luđaci jako dragi. Jednostavno znam. U umjetnosti nema laži. Nema skrivanja. Pa to je Duh Sveti.

Po načinu na koji pristupaju svakom umjetničkom djelu, tekstu, predstavi, slici… stavljaju li sebe ispred projekta, ispred višeg cilja ili ne… Tu se vidi Božje djelovanje. Tu se vidi Isus. Poniznost Nazareta. Kada je znao da je Bog, a živio je u skrovitosti.

Ne bih svoj život do sada mijenjala ni sekunde. Osim da imam više vremena zastati i promišljati o ovim trenutcima. Zato hvala na prilici za ovo svjedočanstvo. Jer sam malo zaustavila trenutak. Lijepo je vidjeti tu čipku koja je nastala iz tužnih i lijepih trenutaka.

Sjaj vs Nazaret

U životu sam nekoliko puta otišla sam od Boga. Bile su to razvojne faze – srednja škola, faks i, rekli bismo, odrastanje.

Svaki moj odlazak bio je bijeg od mene same, slabost neprihvaćanja mojeg tadašnjeg društvenog, emotivnog, obiteljskog i financijskog stanja. Nijednom nisam otišla od Njega jer me privukao sjaj svijeta. U taj sjaj odlazila sam svjesno zbog vlastitog nezadovoljstva. Sve to proizlazi iz vlastitog nemira, nekomunikacije s Bogom.

Moj dragi pater Pavin mi je uvijek govorio: Jesi li to što osjećaš rekla Bogu? Razgovor s njim je puno realniji nego sada ovaj koji vodiš sa mnom.

Nakon Ignacijskih vježbi u trajanju šest mjeseci moj pogled na vjeru se snažno razvio. Otkrila sam da sve proizlazi iz naše odluke. Ljubav je odluka, a ona nastaje u čistoj slobodi.

Pater Pavin je znao reči samo jednu vrijednu rečenicu o kojoj bih razmišljala i po mjesec dana. Jednom mi je, kad sam plakala i govorila kako su svi protiv mene i kako se ne pronalazim ni tu ni tamo, rekao: “Tvoja vjera nije tvoja vrlina. To je Dar od Boga.” Lijepo je poklopio moju oholost u kojoj sam mislila da sam iznad onih koji ne vjeruju, a dovoljno frajerica da kritiziram Crkvu. Nakon mjesec dana kada sam mu rekla: “Imali ste pravo, puno sam razmišljala”, on je dodao: “Ali uz tvoje da.” Sloboda za Ljubav. To je to.

Milosrdni Samarijanac je meni najdraža prispodoba. Upravo govori o svemu oko čega se stalno vrtimo, a zapravo je tako jednostavno. Zanemari pravila, govori u Ljubavi. Gostinjac kao Crkva u službi Ljubavi. Nakon toga teško mogu razmišljati o tome da su izbjeglice iz Sirije došle s namjerom da nas onečiste.

Vjernik u svijetu

Petra Radin/Foto: Sven Čustović

 

Nitko ti se ne može toliko narugati koliko ti možeš biti ustrajan i čvrst. Moja ekipa iz faza propitkivanja naravno da je bila zatečena i trebalo im je vremena prihvatiti moje promjene. Pogotovo što sam na početku obraćenja bila isključiva, zvučala sam lagano sektaški s gotovim naučenim rečenicama. Meni su bile jasne u glavi, ali kada se samo sjetim koliko je meni trebalo hrabrosti i vremena reći na glas – Gospodin, Bog moj.

Bile su to godine i godine srama i straha, pa nisam niti mogla očekivati od mog okruženja da to odmah prihvati. To je oholo. Jer im nisam dala vrijeme koje sam davala sebi.

Danas kada radim s djecom iz Međubiskupijskog sjemeništa i onom u odgojnom zavodu za maloljetnike u Turopolju, odgovorno tvrdim da nema razlike. To su ista djeca, stvorena u Ljubavi. U tom promišljanju me nadahnjuje knjiga 47 godina života o Kolbeu i čovjeku koji je odgovoran za smrt 3 milijuna ljudi u logoru. I jedan i drugi su u toj prelaznoj dobi željeli biti svećenici. Gdje ih je život odveo, i zašto je to tako, zna samo Bog. Ali nam ostavljaju na razmišljanje kada se nađemo u etiketiranju ljudi. Nikad sretnije osobe od mene kada smo uspjeli spojiti djecu sjemeništa i onu iz Turopolja i to u kaznionici na predstavi Marina Ivanovića Stoke – Iz tame u svjetlo. Bog je tada bio vrlo kreativan.

Ima jedna rečenica koja provjereno liječi dušu i otvara srce: Znaš li ti koliko tebe Bog sada, baš u ovom trenutku voli?

Na tu rečenicu se slome svi. Kada čuju da su nastali u Ljubavi, da nisu sami.

I da su voljeni. Nebo se otvara. Ista reakcija bez obzira na podjele. I mene je slomila, rastavila u komadiće i dala priliku za slaganje puzzla u novu sliku. Onu Božju. Uz moje da. Koje svakodnevno gubim i nanovo tražim. Jednom nisam išla na ispovijed nekoliko godina i bilo me strah što će mi reći svećenik, mislila sam da će me izbaciti. Moja prijateljica Marija Husar doslovno me ugurala u ispovjedaonicu i šaptala ispred što trebam reći. Bila sam prestravljena i posramljena i samo sam plakala jedva izgovorivši broj godina koliko me nije bilo. Svećenik koji me ispovjedio samo je rekao: “Sad je tulum na Nebu”. E to je to.

Pozvani smo na tu Ljubav, i to mi je podsjetnik u svakoj sekundi. Znam se uhvatiti u oholosti, neumjerenosti, neprihvaćanju, zaboravljanju, ljutnji, neodgovornosti prema suradnicima, grižnji savjesti i brojnim drugim slabostima, ali uz molitvu: Ne daj mi da ikada odem od tebe; dolazim do šanse za novo modeliranje. Ista glina uz Njegovu Ljubav i naše DA spaja Nebo sa Zemljom.

Ključne riječi:
petra radin

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja