Budi dio naše mreže

PIŠE MATIJA ŠTAHAN: Kršćaninu je jasno da je pobačaj objektivno, razumski spoznatljivo zlo

U medijskoj domeni, kojom se profesionalno bavim, biti kršćaninom znači isto što i biti kršćaninom u politici, ili bilo kojem drugome segmentu suvremenoga društva – kao što je primijetio T. S. Eliot, u kršćanski usmjerenoj zajednici, koja svjesno ili podsvjesno dijeli vrijednosti izvedene iz kršćanske vjere, i nevjernici će biti „kršćanskiji“ od vjernika u nekršćanskome društvu.

/ dt

Biti „kršćanin u svijetu“ danas, kao i u svim vremenima, znači biti netko tko se, premda od ovoga svijeta, svjesno opredjeljuje ne biti od njega. To je nekada lakše, a ponekad i teže, ovisno o povijesnom razdoblju i društvenim okolnostima. Uslijed atomizacije i fragmentarnosti cjelokupna ljudskog iskustva te njegova djelomičnog prenošenja u digitalnu sferu, biti „kršćaninom u svijetu“ danas znači gotovo isto što i biti pustinjakom, pa makar i ne živjeli usred pustoši, već u gradovima, okruženi stotinama obitelji i samaca, vjernika i nevjernika. Neki drugi pustinjak-kršćanin možda živi samo jedan kat do nas, a mnogi od nas nikada ga neće upoznati.

Matija Štahan / Privatni album

Kada bih kojim slučajem ostao bez vjere,uvjeren sam kako bih i nadalje kršćanski moral ocjenjivao superiornim ostalim moralima teističke ili ateističke provenijencije

U medijskoj domeni, kojom se profesionalno bavim, biti kršćaninom znači isto što i biti kršćaninom u politici, ili bilo kojem drugome segmentu suvremenoga društva – kao što je primijetio T. S. Eliot, u kršćanski usmjerenoj zajednici, koja svjesno ili podsvjesno dijeli vrijednosti izvedene iz kršćanske vjere, i nevjernici će biti „kršćanskiji“ od vjernika u nekršćanskome društvu. U našemu vremenu, dakle, kršćanin u javnoj sferi nerijetko ne može biti kršćaninom, iz jednostavna razloga što su vrijednosti koje dominiraju zapadnim društvima 2019. godine u svojoj srži postkršćanske: one predstavljaju relativizirane nusprodukte kršćanstva, ili su pak izravno nekršćanske, pa i protukršćanske; kako implicitno, tako i eksplicitno. U medijskome aspektu to se očituje na bezbroj načina – umjesto navođenja primjera, učinkovitije je okrenuti se bilo kojemu svjetovnome portalu, televizijskoj kući ili tiskanome listu, i primjeri će se multiplicirati do besvijesti, od same selekcije vijesti, preko načina njihove obrade, pa do vrijednosne ocjene koje skriveno ili neskriveno pridaju onome o čemu izvještavaju.

Na osobnoj razini, bivanje kršćaninom u velikoj je mjeri uvjetovano prirođenim predispozicijama, spontanome nagnuću vjerovanju u nadnaravni sklad ili kaos, ali i trudu uloženom u stremljenje prema onome što razum prepoznaje kao dobro. Da nikada nisam postao vjernikom, vjerojatno bih se razvio u nihilista egzistencijalističkoga tipa. No kada bih kojim slučajem ostao bez vjere – jer vjera je više darovana nam milost, a manje svojina koju sami stječemo – uvjeren sam kako bih i nadalje kršćanski moral ocjenjivao superiornim ostalim moralima teističke ili ateističke provenijencije. Upravo zato smatram kako se bivanje „kršćaninom u svijetu“ ne bi trebalo odvajati od djelovanja prema nalogu razuma.

Matija Štahan / Privatni album

Kršćanin bi prema „svijetu“, koji je po definiciji njegova suprotnost, osim navjestiteljski, ponajprije trebao djelovati u skladu s univerzalnim načelom razuma, zagovarajući kršćanstvu imanentne ili s njime podudarne vrijednosti koje ipak ne čine polog vjere – njega valja očuvati samo za vjernike, a nametanjem u javni život polog vjere se, zapravo, profanira. Drugim riječima, „kršćanin u svijetu“ neće željeti zabraniti pobačaj, kao ubojstvo postojećeg, premda nerođenog ljudskoga bića, zato što mu je to propisala instancija s nadnaravnim legitimitetom, već zato što je riječ o objektivnome, razumski spoznatljivom zlu. Neodvojivost kršćanske vjere od razuma – koji i sȃm, svjestan vlastite ograničenosti, bira vjerovati – u više je navrata argumentirao još Benedikt XVI.

Na primjeru Irske možemo vidjeti kako se društvo tradicionalno pojmljeno izrazito katoličkim preko noći, u samo nekoliko generacija, može korjenito izmijeniti. Nitko ne jamči da se takvo što neće dogoditi i u Hrvatskoj: statistike o prevladavajućem katolicizmu u Hrvata varljive su utoliko što se temelje na samodeklariranju, a ne – primjerice – izračunu postotka onih koji redovito pohode svete mise. U društvenome kontekstu u kojemu su se hrvatstvo i katoličanstvo, zbog podjednakog potiskivanja u komunističkome sustavu, prividno stopili u jedno, kršćanstvo je u opasnosti postajanja pukom kulturološko-identitetskom odrednicom. Ne dođe li, uslijed neke nove opasnosti po opstojnost kategorija hrvatstva i katoličanstva, do ponovne društvene kohezije, ne bismo se trebali iznenaditi postupnoj dekristijanizaciji Hrvatske po uzoru na europski zapad.

„Kršćanin u svijetu“ neće željeti zabraniti pobačaj, kao ubojstvo postojećeg, premda nerođenog ljudskoga bića, zato što mu je to propisala instancija s nadnaravnim legitimitetom, već zato što je riječ o objektivnome, razumski spoznatljivom zlu

Ključno pitanje oko kojega se lomi sudbina čovječanstva, barem u ovoj točki ljudske povijesti, nedvojbeno je poimanje ljudske naravi. S jedne strane, kršćanska antropologija, kao i druge abrahamske antropologije, zagovara koncept postojanja nepromjenjive ljudske bȋti, koja je čovjeku dana. Suvremena scijentistička i ateistička, kao i novopoganska, ezoterična misao bȋt ljudskosti nerijetko ne vide kao nešto čovjeku dano, već kao fluidan i transformaciji podložan skup karakteristika koje se mogu mijenjati u skladu s vlastitom voljom, pa tako kategorije poput „muškog“ ili „ženskog“ više nisu vječne, nego prepuštene teorijsko-pojmovnoj, ali sve više i praktičnoj dekonstrukciji. Slično je i s tradicionalnim poimanjem čovjeka organskim ili duhovnim stvorenjem, koje transhumanistički ideal mehaničkoga čovjeka (kiborga) nastoji poništiti, konceptualizirajući „novoga čovjeka“ koji stremi ovozemaljskoj, ispraznoj besmrtnosti.

Matija Štahan / Privatni album

Sveta misa je konstanta; u svijetu gdje se sve uvijek mijenja – ali uvijek na sličan, krajnje staromodan način – sveta misa u službi je Onoga koji je prvi i vječan

Opasnost za kršćane manje je u potiskivanju kršćanskog viđenja čovjeka u javnoj sferi, a znatno više u infiltraciji tih koncepata u crkveni nauk i posljedičnome pokušaju promjene same strukture bivanja katolikom. Crkva mora ostati sidrište, svojevrsna Arhimedova točka prema kojoj kršćani mjere spiralu zastranjenja u svijetu, kao što je i bio slučaj u dvadesetostoljetnim totalitarizmima. No neovisno o Crkvi, ključ bivanja vjernikom u godinama koje dolaze mogao bi biti u ideji koju je Rod Dreher nazvao „Benediktovom“ ili „benediktinskom opcijom“. Ona podrazumijeva kreiranje paralelnih društava u kojima vjernici više neće biti osuđeni na urbano pustinjaštvo, nego će unutar postojećih društava uspostaviti vlastita paradruštva. Iako zvuči paradoksalno, u svijetu digitalne povezanosti i pustinjaci mogu oformiti zajednicu. Kršćanstvo će tada u svem svojemu bogatstvu moći živjeti i u postkršćanskoj civilizaciji.

Naposljetku, svaki vjernik ponajprije treba gledati na vlastitu vjeru. Za njezin rast, održavanje i obnovu možda je najvažniji redovit liturgijski život. „Kršćanin u svijetu“ mora imati i neko utočište koji bi Foucault nazvao „heterotopijom“, mjestom kontekstualno suprotstavljenom izvanjskome svijetu. To su naše crkve, ovozemaljske naznake onostranog, zadnji svjetionici u vremenu tame; ukorijenjene u povijest svojih naroda, izgrađene na kostima svetaca i mučenika, s tornjevima koji streme nebu: koliko god malene i skromne bile, poprište su Isusova ulaska u naše živote. Nedjeljne mise za vjernika su nalik markacijama na planinskim stazama: misa je orijentir koji govori da smo, više ili manje, na pravome putu.

U vremenu mijena, sveta misa je konstanta; u svijetu gdje se sve uvijek mijenja – ali uvijek na sličan, krajnje staromodan način – sveta misa u službi je Onoga koji je prvi i vječan, ali i onoga što je, u povijesti čovječanstva, jedino istinski Novo.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja