Volim ovo mjesto koje zovem svojim domom

Ja sam radikalni idealist i utopist. I s vama bih htio podijeliti svoju viziju stvarnosti kao i svoj život u toj stvarnosti, kako biste razumjeli moj stav.

Možda vam to na najbolji način mogu prikazati uz pomoć alegorije nogometa. Radi se o igri koja je savršen preslik naše stvarnosti. Imamo dvije momčadi, jasna pravila i granice, borbenost, taktiku te bliži i daljnji cilj – gol i pobjedu. Radim na Laudato televiziji, doktorand sam na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, oženjen i vodim Hrvatski čestertonijanski klub. To su područja na kojima “igram”; ona imaju jasne granice i pravila te svoje ciljeve za koje se borim – to su istina, dobrota i ljepota te slava Božja.

Stoga je svaki naš dan, naš odlazak na posao, naš obiteljski život, naše zajedničko blagovanje i druženje kao i rad na istini, dobroti i ljepoti – izazov, ma gdje bili.

Ipak, stavio bih naglasak na borbu jer, kako se ono kaže, živimo u teškim vremenima koja traže viteški duh. No, koja vremena nisu bila teška? Koje je to zlatno doba u kojem smo živjeli i kamo nas to nostalgija vuče? Chesterton je rekao kako je svetac lijek kojega često zamjene za otrov jer je on protuotrov. Ta naša današnja vremena su posebno obilježena s dvije stvari: to su napad na svakodnevicu (da naš svakodnevni, mali život, živimo autentično i slobodno – kako je to Bog zamislio) te vladavina acedije u smislu duhovne lijenosti nastale zbog nedostatka smisla (malodušnosti, beznađa, letargija, učmalost i nedostatak vizije). Svoj život kao kršćanina u svijetu i svoj osobni poziv na svetost, koji mi je Bog uputio, upravo je borba protiv tih rana i grijeha. Stoga je svaki naš dan, naš odlazak na posao, naš obiteljski život, naše zajedničko blagovanje i druženje kao i rad na istini, dobroti i ljepoti – izazov, ma gdje bili.

Privatni album

S druge strane, živimo, kako bi Chesterton rekao, na zvijezdi koju još nismo otkrili – na zvijezdi na kojoj smo rođeni. Ovaj svijet, a napose naša domovina, na neki je način ta zvijezda jer je, jednostavno, lijepa i plodna poput kakvog vrta. To je ujedno i smisao stvaranja: da nakon sedam dana, kako je Bog stvarao svijet u skladu i savršenstvu, On je nama u ruke predao svoj vrt da brinemo za njega s obzirom na Njegovu viziju i želju za svijet. Mi živimo osmi dan stvaranja i imamo veliku odgovornost za ovaj svijet. U tom smislu, uzevši u obzir situaciju u našoj domovini, mi smo graditelji naše domovine koji trebamo graditi nadahnuti Božjom vizijom.

I tu posebno pomaže jedno ključno pitanje: za što si spreman živjeti – to jest, za što si spreman umrijeti. Jer to je najveći oblik života – položiti svoj život za prijatelje.

Danas je stoga potreban duh gorljivosti, predanosti i razlučivanja. Tu je prije svega ključan osobni susret s Gospodinom Isusom Kristom, spoznaja da je On živi Bog, da se svaka Njegova riječ i obećanje ispunjavaju u našem životu te da sve treba biti na Njegovu veću slavu. Sve blagodati koje proizlaze iz tog druženja s Isusom, svaka milost i spoznaja, trebaju se preliti u našu svakodnevicu, tada ništa više neće biti isto – naš način blagovanja, druženja s prijateljima, naši hobiji, naš odlazak na posao i konačno naš odnos prema široj zajednici.

I tu posebno pomaže jedno ključno pitanje: za što si spreman živjeti – to jest, za što si spreman umrijeti. Jer to je najveći oblik života – položiti svoj život za prijatelje. A Krist je najveći prijatelj. K tome, to je ono što je Crkva izvorno bila, Crkva, kako bi Chesterton rekao, koja pokreće svijet. To nije Crkva koju svijet pokreće i mijenja. To je Crkva koja je pozvana nasljedovati Krista, koja je spremna uzljubiti Ga do kraja, potpuno Mu se predati i svojim životom svjedočiti Istinu. A izvorna Crkva je bila mučenička (što dolazi od grčkog martyrios, što znači svjedok).

Bog je Gospodar života i smrti.

Danas si kao nasljedovatelj Krista i dio zajednice Crkve, ja ovako postavljam pitanja: jesam li spreman, ako je to potrebno, umrijeti za istinu u medijima; jesam li spreman umrijeti za svoju ženu i djecu; jesam li spreman umrijeti za istinu, dobrotu i ljepotu na području kulture; jesam li spreman umrijeti na području ekonomije da se osigura dobar život za sve; jesam li spreman umrijeti za Krista? Ovo ne može biti šala jer, gledajući samo 20. stoljeće i disidentske velikane poput Vaclava Havela i Aleksandra Solženjicina, sv. Maksimilijana Kolbea i našega sveca Alojzija Stepinca, naše proljećare, kao i nebrojene poznate i nepoznate osobe koje su bile spremne riskirati svoj život za istinu u vremenima komunističkog totalitarizma, tada se u meni oblikuje stav hrabrosti i slobode da vršim svoje temeljno poslanje, kao i poseban poziv s obzirom na mjesto na kojem se nalazim.

Moje je da se borim za ono dobro, istinito i lijepo, u vremenima kad je to, možda, posebno teško; u vremenima kad se čini da je poraz neizbježan, da je rat izgubljen – u vremenima kad se teško pokrenuti i učiniti neko veće dobro. No ja se borim i tražim ono veće dobro u svemu, i nastojim rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjima – a zadnju riječ u svemu ipak ima Gospodin. On je Gospodar života i smrti.