“Ovo je jedna od najmoćnijih priča obraćenja ikad napisanih”, riječi su poznatog obraćenika o. Donalda Callowaya o knjizi Preobražena Patricije Sandoval, mlade Amerikanke meksičkog podrijetla, snažno zauzete u obrani života nerođenih. Patricijina životna priča, naime, vodi od slomljenog doma, teških veza, triju pobačaja, rada u klinici Planned Parenthood, pada u drogu, života s meksičkom mafijom i beskućništva do obraćenja u dodiru Božjeg milosrđa. Nadbiskup San Francisca Salvatore Cordileone također o knjizi piše:”Patricia Sandoval ima doista nevjerojatnu priču o grijehu i patnji, ali i o milosti i iskupljenju. Iznad svega, ona je podsjetnik na to koliko nas Bog ljubi, hoda s nama čak i kad posrćemo i ‘čini sve na dobro onima koji Ga ljube’.” Patricia je svoju životnu priču u travnju podijelila s hrvatskom javnošću u više gradova. Svjedočanstvo koje vam ovdje donosimo izrekla je na proslavi 10 godina udruge Hrvatska za život u crkvi sv. Josipa u Zagrebu, a objavljena je i u emisiji Život biraj Hrvatskoga katoličkog radija.

Uzalud tratiš život!

Nakon što nas je u prvom dijelu svjedočanstva uvela u svoj rani život i sretno djetinjstvo, a zatim nagovijestila i zlo koje je “načelo” njezinu čistoću i nevinost kad je u njezinu obitelj ušao New Age, a industrija pobačaja u njezinu školu, u drugom dijelu Patricijina svjedočanstva pročitajte što je uslijedilo.

“…Kad se te godine, 1992., mamino vještičarenje pogoršalo, prijateljice su joj rekle: ‘Što radiš, kuhaš i čistiš po cijeli dan? Uzalud tratiš život!’ Zato što društvo danas govori ženama da, ako si majka ili žena koja ostaje kod kuće, kuhaš, čistiš i brineš za svoju obitelj, nisi uspješna i tratiš svoj život. Kad pitam žene: ‘Čime se bavite?’, kažu mi: ‘Ne radim ništa, samo sam kod kuće s obitelji!’ I vjeruju i u tu laž!”

Sandoval se potom prisjetila trenutka kad je njezina majka odlučila napustiti obitelj i posvjedočila kako je od tada njezin život krenuo nizbrdo.

Vjerovala sam da dijete uništava naše snove

“Istraumatizirana majčinim odlaskom, čupala sam kosu, a ja sam bila vrlo tašta djevojka. Razmišljala sam materijalistički i htjela biti vrlo bogata i slavna kad odrastem. Moj životni cilj bio je postati uspješna, kako me je otac poučio, zato sam u školi imala jako dobre ocjene, ali sam također jako brinula o tome kako izgledam, što vozim i s kim se družim. Svog prvog mladića upoznala sam u dobi od 19 godina. Nažalost, već tada nisam živjela čistoću jer sam mislila da je seks ljubav i dala sam svoju nevinost nekom drugom tko me nije cijenio. Prakticirala sam ‘siguran i odgovoran seks’ sa svojim partnerom misleći da sam sigurna. Jednog dana osjećala sam se bolesno; napravila sam test za trudnoću koji se pokazao pozitivnim. Počela sam paničariti i strahovati i prvo što sam pomislila bilo je: ‘Sad ću ja biti kućna ropkinja i mom životu je kraj. Sad ću ja kuhati i čistiti i nijedan od mojih ciljeva se nikad neće ostvariti.’ Vjerovala sam da dijete uništava naše snove.

Danas ima više muškaraca koji se boje biti očevi, nego žena koje se boje biti majke

U našem vremenu djeca su teret, nastavlja Patricia, i zato mnogi mladi ljudi ne žele imati obitelj, ne žele se vjenčati niti imati djecu, jer društvo nam govori da su bebe teret. “Ali kad sam to rekla svom mladiću, bio je tako sretan i rekao je: ‘Ne brini, ja ću se pobrinuti za tebe, nisi sama, ja preuzimam odgovornost.’ To mi je dalo snage da nastavim trudnoću, jer sam osjetila njegovu podršku. Moramo biti svjesni da pobačaj nije samo ženski problem, i muškarci sudjeluju u pobačaju. Radila sam 20 godina sa ženama koje su pobacile i razlog broj jedan je to što ih partner ostavi, prisili na pobačaj ili je vrlo pasivan i kaže: ‘Učinit ću što god ti želiš!’ Stoga sa sigurnošću mogu reći da je više muškaraca u krizi kad dođe do neželjene trudnoće. Danas ima više muškaraca koji se boje biti očevi, nego žena koje se boje biti majke, jer većina žena ne želi pobaciti. Svim srcem vjerujem da kad bi svaki čovjek na ovom planetu bio kao sveti Josip, veliki zaštitnik – sveti Josip je spasitelj Spasitelja jer je dva puta zaštitio život djeteta i majke – i kad bi svaki čovjek na ovom planetu štitio i branio život, pobačaj ne bi postojao.”

Strah je korijen svakog pobačaja

Patricia Sandoval bila je tada četiri mjeseca trudna i, kako svjedoči, bila je sretna što je trudna. No sve je promijenio strah: “Jedne večeri moje najbolje prijateljice došle su mi u posjetu preklinjući me: ‘Molim te, pobaci, uništit ćeš si život, to je ogromna greška.’ Tada sam se sjetila riječi abortera iz škole i zaključila: ‘Trudna sam četiri mjeseca, dakle, dijete još nije potpuno formirano, imam još mjesec dana za pobačaj.’ Tako je strah ponovno ušao u moje srce, a strah je korijen svakog pobačaja. Stoga sam odlučila pobaciti i lagati svom mladiću tj. reći mu da sam izgubila trudnoću. Mislila sam da ću tako biti ista ona žena kakva sam bila prije trudnoće, jer društvo vam govori da pobačaj oslobađa i osnažuje ženu. Mislila sam i vjerovala da ću kad pobacim biti oslobođena tog problema.”

Bila sam iznenađena vidjevši 30 djevojčica od 13, 14 i 15 godina spremnih za pobačaj na uobičajen školski dan

“Došavši u kliniku za pobačaje osjećala sam sram”, nastavlja. “Iako je to legalno u mojoj zemlji, žena se srami. Svaka žena osjeća sram kad se sprema pobaciti. A kad sam ušla u čekaonicu, bila sam uistinu iznenađena kada sam vidjela 30 djevojčica od 13, 14 i 15 godina spremnih za pobačaj na uobičajen školski dan. Naime, u mnogim državama SAD-a pobačaj je legalan do trenutka rođenja i trinaestogodišnja djevojčica može pobaciti, a da njezini roditelji to nikada ne saznaju. A bilo je i djevojčica koje nisu otišle u školu, već na pobačaj i preminule”, svjedoči Patricia Sandoval ukazujući na činjenicu da zlu treba samo mali zakon da uđe, čak i mali zakon o pobačaju, koji s vremenom i godinama postaje ekstreman. “To bi se moglo dogoditi i u vašoj zemlji ako ne branite život”, kazala je.

U nastavku je posvjedočila kako je izgledalo njezino prvo iskustvo pobačaja. Doktorica ju je, kaže, ohrabrivala pri ulasku u operacijsku salu da se ne boji govoreći joj da je i  ona sama učinila pobačaj.

Ovo je najbolje rješenje za tebe! Gledam nakupinu stanica. Ne brini, ovdje nema ničega.

“Ušla sam u tu kiruršku salu sa strahom, nisam znala što je pobačaj, a liječnica mi je rekla da ne brinem, da će sve trajati samo pet minuta: ‘Ovo je rješenje tvog problema! Ako će ti pomoći da se osjećaš bolje, i ja sam davno učinila pobačaj. Prošle godine sam izvršila dva pobačaja na svojoj kćeri. Moja kći je dobro, ja sam dobro i ti ćeš biti dobro. Ovo je najbolje rješenje za tebe!’ Na ultrazvuku mi nije dala da vidim ekran. Pitala sam je vidi li se beba, postoji li formacija? Rekla je: ‘Gledam nakupinu stanica. Ne brini, ovdje nema ničega.’ Nakon pobačaja lagala mi je rekavši da ću imati samo malo krvarenje, nije mi rekla za postabortivni sindrom, nije mi rekla da ću patiti psihički, emocionalno i imati fizičke posljedice na tijelu. Mislila sam da sam izišla kao slobodna i rasterećena žena, no izišla sam uistinu vezana i tada su počeli moji pravi problemi. Svom mladiću sam slagala rekavši mu da sam izgubila trudnoću te je on zajedno sa mnom počeo patiti od postabortivnog sindroma. Svi muškarci, iako moj mladić nije znao za pobačaj, također pate od postabortivnog sindroma. Oboje smo proživljavali anksioznost, depresiju, osjećaj da nešto nedostaje. Oboje smo imali noćne more, on je u svojim snovima imao viziju male djevojčice koja ga je zvala ‘tata’ i oboje smo bili traumatizirani u susretu s djecom. Imala sam poremećaj prehrane. Stalno sam plakala i bila ljuta, emocije su mi bile poput vrtuljka. Bila sam tako jadna, nisam znala što mi se događa”, kazala je Patricia nastavivši:

Nikad mi ništa nisu rekli o postabortivnom sindromu; svaki dan sam si pokušavala oduzeti život

“Počela sam piti kontracepcijske pilule misleći da ću biti sigurnija, ali zatrudnjela sam i drugi put što nisam nikome rekla i pobacila sam u najjačoj industriji abortusa Planned Parenthood, istoj onoj klinici koja je došla u moju školu. Pobacila sam i nikome nisam ništa rekla, ni svom mladiću. Nakon toga simptomi su bili još gori. Nikad mi ništa nisu rekli o postabortivnom sindromu; svaki dan sam si pokušavala oduzeti život. A potom sam zatrudnjela i treći put. Bila sam tako ljuta, pomislila sam u sebi: ‘Što se događa? Radim sve što su mi pokazali u školi, što su mi pokazali u ovim klinikama, prakticiram ‘siguran seks’, zašto sam trudna po treći put?’ Ali to je zamka koju industrija pobačaja postavlja mladima, jer znaju da će nakon prvog, žena imati više pobačaja. Sve je to zamka tržišta. Ovaj put sam svom mladiću rekla istinu i opet je bio jako sretan što sam trudna. No ja sam rekla: ‘Ne, ja već imam dogovoren termin za pobačaj.’ Tada me je upitao: ‘Ali što je sa mnom? Ja ne želim pobačaj, ja želim biti otac.’ Odgovorila sam mu: ‘Nije me briga što ti misliš!’ Bila sam tako ljuta, jer sam osjećala da pokušava oduzeti moje pravo, kao da pokušava imati vlast nad mojim tijelom. Rekla sam: ‘Briga me što ti misliš, ja ću pobaciti. Ovo nije tvoja odluka i nemaš na to pravo.'”

Kako su mi se dogodila tri pobačaja?

Nerođeno dijete je bez glasa, ali kad je riječ o pobačaju i muškarci su ušutkani, svjedoči danas Patricia Sandoval. Susrela je, nastavlja, muškarce koji su pokušavali spasiti život svog nerođenog djeteta stojeći ispred klinike za pobačaje, ali policija bi došla i odvela ih, nisu imali mogućnosti niti načina spasiti život svog djeteta . Zakoni o pobačaju ušutkavaju muškarce i očeve koji žele djecu. “Ja sam svom mladiću oduzela njegovo pravo i ubila sam mu očinstvo. Tijekom trećeg pobačaja, jer išao je sa mnom na zahvat, kad je čuo zvuk vakuum aspiracije počeo je plakati i ja sam počela osjećati veliku krivnju. Pomislila sam: ‘On vjeruje da mu je to prvi pobačaj, a zapravo je to treći pobačaj u godinu i pol. Kako su mi se dogodila tri pobačaja?’ Nikad nisam mislila da ću zatrudnjeti, puno mladih ljudi misli da im se to nikad neće dogoditi, ni ja nikad nisam mislila da ću učiniti tri pobačaja.”

Nastavlja se…