Budi dio naše mreže

Vinodolski zakonik iz 1288. – najstariji hrvatski pravni kodeks

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Vinodolski zakonik iz 1288. najstariji je hrvatski, a među slavenskim zakonicima od njega je starija samo Ruska pravda. Već sama ta činjenica objašnjava zanimanje koje su za taj glagoljični tekst pokazivali stručnjaci raznih usmjerenja i znanstvenih interesa, hrvatski i oni inozemstva. Otkad ga je 1843. Antun Mažuranić prvi put izdao u Vrazovu «Kolu» pa sve do najnovijih izdanja u povodu 700. obljetnice njegova nastanka, zanimanje  nije prestajalo. Spomenimo samo neke od najpoznatijih istraživača i izdavača toga teksta: Antun Mažuranić, Bodjanski, Maciejowski, Jagić, Leontovič, Evreinova, Rački, Strohal, Kostrenčić, Barada, Margetić, Bratulić, a tekst je preveden na ruski, poljski, francuski, njemački, engleski, talijanski i latinski jezik. Inozemne je stručnjake on zanimao prije svega kao spomenik i izraz specifičnih pravnih normi koje su vrijedile na jednom dijelu hrvatskoga narodnog prostora u srednjem vijeku, a i kod domaćih je istraživača najveće zanimanje bilo za pravnu problematiku, ali to nije bio jedini njihov interes. Iz osamdesetak članaka toga zakona oni su pokušavali otčitati sve što se može i o drugim pojavama iz života našega naroda u srednjem vijeku i to je otčitavanje dovelo do nekoliko zanimljivih polemika. Tako je nevelik tekst koji se nalazi na 14 listova, tj. 28 stranica od kojih je popunjeno samo 17, postao nezaobilazan izvor za  pravnopovijesne, ali i za kulturnopovijesne, paleografske, jezikoslovne i druge studije.

Godine 1988., dakle u godini u kojoj smo slavili 700. obljetnicu Vinodolskoga zakona, priredio je Josip Bratulić njegovo diplomatičko izdanje koje su zajednički izdale izdavačka kuća «Globus», Nacionalna i sveučilišna biblioteka, tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i zagrebački Pravni fakultet. U tom se izdanju nalazi i 14 listova faksimila, a diplomatičko izdanje sadrži transliteraciju teksta, tj. preslovljavanje s glagoljice na latinicu. Taj se tekst čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, iz 16. je stoljeća i najstariji je sačuvani prijepis znamenitoga zakonika. Važno je pritom znati da je izgubljen ne samo original nego i svi njemu suvremeni prijepisi koje su dobile vinodolske općine. Osim ovoga glagoljičnoga prijepisa sačuvao nam se i jedan latinični iz 17. stoljeća. Zove se Trsatski i Bratulić ga je koristio da bi objasnio nejasna mjesta ili popunio praznine iz glagoljičnoga prijepisa. Uzimajući ta dva prijepisa u obzir i vodeći računa o onome što su istražili drugi istraživači Bratulić je pokušao uspostaviti prvotni, dakle originalni tekst, a preveo je taj tekst i na suvremeni hrvatski.

Sam Vinodolski zakonik kazuje nam da se odnosi na ova područja: glavni je grad Novi, a zatim slijede Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik, dakle devet gradova od koji je svaki dobio svoj primjerak prijepisa Vinodolskoga zakonika. Nabrojeni gradovi činili su političko – upravnu jedinicu koja se latinski naziva comitatus de Vinnodol, dakle Vinodolska knežija.  Sam Zakonik nam kazuje da je postojao običaj da se ljudi sastaju i da rješavaju svoje poslove, ali ne smiju se održavati nikakvi, ni privatni ni javni zborovi. Tako su se i 6. siječnja 1288. sastali u Novom predstavnici gradova (po nekim izračunima bilo je više od 40 osoba) da bi se odredili o dotadašnjim pravnim normama koje su vladale na njihovu području. Povjesničari prava ističu da treba biti oprezan kada  se srednjovjekovni pravni tekst poziva na «stare pravice» i stare zakone. Ne treba zaboraviti da je osim Boga u srednjem vijeku najveći autoritet starina pa se na nju kadšto pozivaju i onda kada žele provesti i novine za koje nisu sigurni da će biti dobro prihvaćene. U naraciji Vinodolskoga zakona kaže se da su se njegovi sastavljači držali onoga čega su se i njihovi preci držali, ali preci nisu pisano to utvrdili i tako se otvara mogućnost različitih tumačenja. Odabrali su za oblikovanje zakonskih članaka ne samo stare ljude, nego one koji dobro poznaju običaje po kojima su djedovi živjeli. Tako je nastao zakonik u kome se govori o pravima i položaju knezova i njihovih obitelji, o crkvi i njezinim službenicima, o općini i drugim ustanovama, o nasljednom, kaznenom i sudbenom pravu.

Na samom početku, nakon zaziva Božjega imena, navode se mjesto i datum donošenja zakonika (dakle Novi, 6. siječnja 1288.) i kaže se da je to bilo «u vrijeme kralja Ladislava, preslavnoga kralja ugarskoga, godine šesnaeste njegova vladanja. A  mi ćemo sada u suvremenom hrvatskom prijevodu navesti odredbe iz nekoliko članaka da slušatelj/čitatelj stekne makar malo uvida u to što i kako zakonik propisuje.

Članak 1. glasi:

«Prvo, ako se imade posvetiti koja od općinskih crkvi u Vinodolu, a posvećivao je bude onaj gospodin biskup u kojega se biskupiji nalazi rečena crkva, nema dobiti za rečenu posvetu više od 40 soldina mletačkih vrneza te jedan objed i jednu večeru.«

Članak 18. glasi

Žena dobra i dobra glasa dovedena kao svjedok, ako nema drugih svjedoka, vjerodostojna je u parnici žene protiv žene, tako za psovanje jezikom, kako udaranje i ranjavanje.

Članak 38.

Bez tužbe nema osude, a nikoga se ne može prisiliti da digne tužbu pred dvorom radi bilo koje stvari, već je to prepušteno njegovoj dobroj volji. Tko podigne tužbu,  ima je privesti kraju.

Članak 57.

Nikakvi se zborovi, ni općinski ni privatni, ne smiju održavati u gradu ili gdje drugdje ni u kakvim poslovima koji se odnose na općinu, ako ne bude ondje knežev čovjek. A tko protiv toga što uradi gubi sve svoje blago, koje neka pripadne knezu gore rečenomu.

Čl. 62.

Ako bi tko podmetnuo vatru u kuću ili  u trgovinu ili u nečiju staju, za prvi palež neka da dvoru sto libara i štetu onome komu je učinio, ili neka bude osuđen u život, ako nema odakle da  plati.

Ako ponovo učini, neka bude osuđen u život i na smrt.

Napomenimo da «osuditi u život», po mišljenju pozvanih stručnjaka, znači «osuditi na tjelesnu kaznu».

Završimo tvrdnjom akademika Eduarda Hercigonje da je riječ o najstarijem zakonskom tekstu na hrvatskom jeziku «u kojem se pod izgovorom kodifikacije «starih i iskušanih prava», u stvari sankcioniraju novi feudalni odnosi nametnuti slobodnim općinama Vinodola nakon 1255. godine, tj. nakon donacije Andrije II. krčkom knezu Vidu Frankapanu . . . «

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja