Budi dio naše mreže

Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnog jezika

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Kada bi nam sretan slučaj ili izniman napor na jednoj izložbi prikazao sve što se sačuvalo od tekstova koji su  hrvatskim jezičnim idiomima napisani u srednjem vijeku, svaki bi posjetitelj otprve zapazio da je hrvatski jezik u to doba bilježen trima pismenima: glagoljicom, zapadnom ćirilicom (bosanicom, bosančicom) i latinicom. Ako bi građa bila izložena po stoljećima, vidjelo bi se da iz prvoga (11) imamo samo glagoljicu, iz sljedeća dva (12, 13) glagoljicu i bosanicu, a tek u 14. i 15. tim se grafijama pridružuje i latinica. Udio tekstova pisanih hrvatskim jezikom i latinicom ne bi na tako zamišljenoj izložbi bio osobit i iz njega se nikako ne bi moglo zaključiti da će upravo latinica u kasnijim stoljećima postati općehrvatskim pismom. Da se upravo njome već stoljećima izražava hrvatska kultura, nije čudno ako se zna da je ona na prostoru na kojemu danas žive Hrvati starija i od glagoljice i od bosanice jer su njome pisane latinske tekstove Hrvati sreli već kod doseljenja. Latinica je treće hrvatsko pismo samo kad promatramo tekstove pisane hrvatskim (i miješanim hrvatsko–staroslavenskim) idiomima, ali što se kulturnoga prostora tiče, ona je od glagoljice i ćirilice starija, a nipošto nije nevažna činjenica da latinski kameni spomenici bilježe slavenska imena hrvatskih vladara i da se na latinskim kodeksima ispisuju glose na hrvatskom jeziku, tj. da hrvatski kulturni krugovi sudjeluju u procesu koji je Crnorizac Hrabar nazvao pisanjem bez sustava (bez ustrojenija).

Ti su krugovi nositelji još jednoga procesa, procesa latinsko–slavenske simbioze koji je vidljiv u mnogim tekstovima i koji će postati jednom od temeljnih značajki hrvatskoga književnog srednjovjekovlja. Na početku toga procesa simbolično stoji poznata Valunska ploča na kojoj se tekst paralelno nudi latinski/latinicom i hrvatski/glagoljicom.

Glagoljična je sastavnica u hrvatskome književnom srednjovjekovlju prevladavajuća ne samo količinom i važnošću tekstova nego i  činjenicom da se za dio ćiriličnih i latiničnih tekstova može dokazati povezanost sa starijim glagoljičnim maticama. Hercigonja je  želju glagoljaša da budu razumljivi na što širem području, da pišu i za priproste, a ne samo za učene, doveo u izravnu vezu sa strukturiranjem jezika u njihovim djelima, prvenstveno s uvođenjem hrvatskih idioma u neliturgijske tekstove i označio njihov pismeni izraz kao «pregnantan iskaz jedne nepokorive etničke i kulturne samosvijesti».

Činjenica je da hrvatski idiomi zajedno s hrvatskostaroslavenskim (dakle s hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika) »udruženi« opslužuju sve civilizacijske potrebe hrvatske sredine, odnosno određenih njezinih slojeva, kao što to u istoj sredini za drugi (u pravilu »viši«) sloj čini latinski sam. Glagoljaši su zauzeli prostor između najviših slojeva (koji se služe latinskim) i najnižih (kojima je za skromne civilizacijske potrebe dostatan njihov dijalekt).

Za hrvatsku jezičnu situaciju u srednjem vijeku od osobite je važnosti odgovoriti na pitanje jesu li hrvatski glagoljaši dobro znali staroslavenski. To je pitanje potaknula nešto veća prisutnost narodnih (čakavskih) elemenata u liturgijskim i vrlo često miješanje staroslavenskih, čakavskih i kajkavskih elemenata u neliturgijskim tekstovima. Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo poći od liturgijskih hrvatskoglagoljskih tekstova i to od onih koji su izravno prevedeni s latinskoga. Josip Tandarić, inače vrlo oprezan u zaključcima, odrješito zaključuje, nakon podrobne analize, da su glagoljaši dobro znali i latinski i staroslavenski; prevodili su često na upravo klasičan hrvatskostaroslavenski jezik i svaka je rasprava o njihovu nepoznavanju staroslavenske norme i njihovoj općoj neukosti – bespredmetna.

Glagoljaši su, dakle, znali staroslavensku normu i ta činjenica baca drukčije svjetlo i na jezik neliturgijskoga dijela njihova korpusa. Miješanje sustava u tim tekstovima posljedica je stava, a ne neznanja. Naravno, to ne znači da nije bilo i neznanja jer nikad nije (bilo) tako da svi jednako dobro poznaju književnojezičnu normu i da se prema njoj jednako odnose. Relativna labilnost književnojezičnih normi u vrijeme prije oblikovanja nacije zbunjivala je istraživače: određene navike prepoznavali su u mnogim tekstovima, ali je sloboda u ostvarivanju ovih ili onih jezičnih sadržaja kadšto tako velika da navodi na pomisao da norme uopće i nema. U hrvatskoglagoljskim tekstovima supostoje dvije norme – norma hrvatskostaroslavenskoga i norma hrvatskoga (čakavskoga) jezika. Autori pišu ponekad u skladu s prvom (liturgijski tekstovi), drugi put u skladu s drugom (pravni tekstovi), a dio glagoljaškoga korpusa, i to znatan, karakterističan je po supostojanju elemenata i po interferiranju normi (to se odnosi prije svega na beletristiku, posebice onu u hrvatskoglagoljskim zbornicima).

Od Bašćanske ploče (oko 1100) do Zapisa popa Martinca (1493) napisan je lijep broj i neliturgijskih tekstova kojima su znatni dijelovi ostvareni hrvatskostaroslavenskim jezikom. Hrvatski glagoljaši, dakle, njeguju »svoju« inačicu najstarijega slavenskog književnog jezika pa je on onda i hrvatski književni jezik (jer opslužuje hrvatsku kulturu), a s druge strane oni stalno sudjeluju u procesima kojima se na domaćim jezičnim idiomima želi izgraditi što šire prihvatljiv književni jezik sastavljen od elemenata iz više srodnih sustava. S jezičnoga su gledišta posebno zanimljivi oni tekstovi u kojima dolazi do interferiranja jezičnih elemenata iz staroslavenskoga i iz hrvatskih idioma, najčešće čakavštine, ali i kajkavštine, ranije i u većoj mjeri nego što se obično misli.

Liturgijski su pisani hrvatskostaroslavenskim jezikom, tj. staroslavenskim jezikom pohrvaćenim uglavnom na razini glasova. Samo u manjem broju liturgijskih knjiga snažnije prodiru kroatizmi. Drukčije je s neliturgijskim tekstovima. Pažljivo zagledanje u te tekstove vodi nas prema zaključku da je staroslavenskih elemenata u njima manje nego što se čini na prvi pogled. Suvremeni čitatelj obično pomisli da je sve ono što ne razumije u glagoljicom pisanom tekstu u taj tekst ušlo iz staroslavenskoga jezika. Zaboravlja se da su ti tekstovi stari više od pola tisućljeća i da filološki neobrazovan čitatelj ne može mnogo toga razumjeti što je pripadalo starohrvatskom jeziku. Osim toga današnji je čitatelj navikao na štokavštinu kao temelj jezičnom standardu, a temelj na komu su oblikovani tekstovi o kojima govorimo jest čakavština itd. Prebacivanje »krivnje« (što se nerazumijevanja tiče) na staroslavenski jezik uvjetuje i grafija jer je grafijska razina ona na kojoj je utjecaj najstarijega slavenskoga književnog jezika na hrvatskoglagoljske tekstove najočitiji. Mnoštvo jerova, apostrofa, nerijetko pisanje in continuo i odsutnost pravopisnih znakova na koje smo navikli posljedica su naslanjanja na staroslavensku tradiciju.

Hrvatski glagoljaši, iako vjerni pripadnici Rimske crkve, suprotstavili su se latinskom univerzalizmu i čuvali ćirilometodsku tradiciju kojoj je temelj staroslavenski jezik. Kad su postali uvjereni da će se funkcionalnost pisane riječi uvećati uvođenjem hrvatskih idioma, uveli su u knjigu čakavštinu, pa onda i kajkavštinu. Jezik su držali važnim sredstvom za ostvarivanje još važnijih ciljeva. Njihov je prosvjetiteljski stav izvrsno izrazio jedan od autora Petrisova zbornika kad je napisao: Nam je biti meštrom i učiti i prosvešćati plku tmu… Svako novo istraživanje ojačava spoznaju da je njihovo djelo temelj ukupnom kasnijem razvitku hrvatske književnosti i hrvatskoga književnog jezika.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja