Budi dio naše mreže

Hrvatskoglagoljski časoslovi

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Latinska riječ breviarium znači kratak pregled, njezina hrvatska inačica glasi brevijar, a hrvatski naziv je časoslov i svi ti nazivi imenuju liturgijsku knjigu koja se upotrebljava u Katoličkoj crkvi. Namijenjena je klericima, redovnicima i redovnicama za njihovu svakodnevnu molitvu koju obavljaju u različito doba dana po odatle hrvatski naziv časoslov (molitva pojedinoga časa). Knjiga sadrži tekstove iz Staroga zavjeta (psalme), razne molitve i himne, homilije, hagiografije. Tekstovi su poredani po danima u godini a u danu po satima pa se npr. noćni sati zovu nocturni, dnevni su laudes matutinae (jutarnje hvale). Molitve oko 6 ujutro su prima, oko devet tertia itd. Časoslov dakle ima 8 dijelova i njegov se sadržaj mijenjao kroz povijest. Sve do 11. i 12. st.  pojedine su mjesne crkve imale svoj sastav časoslova, a onda počinje ujednačivanje koje će završiti u 13. st. kada će nastati tzv. Breviarium secundum consuetudinem Romanae curiae / Brevijar po običaju Rimskoga dvora i raspored u tom brevijaru slijedit će hrvatskoglagoljski časoslovi.

Srednjovjekovni rukopisni časoslovi nerijetko imaju veliku kulturološku i umjetničku vrijednost jer su nerijetko iznimno lijepo oslikani, ali postoji još jedno ne tako vidljivo, ali veliko njihovo kulturno značenje. Naime, časoslovi su bili svagdanja svećenička lektira, a ti su svećenici u srednjem vijeku i dosta kasnije nerijetko bili i autori neliturgijskih, beletrističkih tekstova pa se ritam brevijarskih čitanja osjeti u svjetovnoj književnosti. Časoslovi su, rekli bismo, bili škola pisanja, na njihovu uglađenom stilu vježbali su se stari pisci.

U hrvatskoj tradiciji sačuvani su vrijedni latinski časoslovi, ali još više onih glagoljičnih o kojima ćemo u ovoj prilici nešto više reći.

Kao i kod misala sve do 14. st. nemamo sačuvanih cjelovitih časoslova: najstariji, koji se zove Vrbnički prvi, s prijelaza je iz 13. u 14. stoljeće. Iz vremena prije sačuvani su nam samo fragmenti. Iz 14. i 15. st. imamo sačuvanih čak tridesetak različitih glagoljicom pisanih časoslova i oni su veliko bogatstvo naše liturgijske i kulturne baštine.

Jedan od najzanimljivijih glagoljičnih brevijara je Brevijar Vida Omišljanina iz 1396. godine. To je u kožu uvezana knjiga od 468 listova (936 stranica) pisanih na pergameni. Zanimljivo je da je kodeks težak čak 10 kilograma. Čuva se u Beču, u Nacionalnoj (nekada Dvorskoj) knjižnici. Sam Vid je napisao vrlo sadržajnu bilješku iz koje doznajemo važne podatke o knjizi:

V ime Isuhrstovo, amen. Let Gospodnjih 1396, miseca marča 11. dan, počeše biti te knjigi pisat ot Vida, pisca z Omišlja. Vsaka kvaderna za pol marki i 2 solda na moju hartu. Ki koli v njoj pomore malim i velikim, pomozi mu Gospodin Bog i sveta Marija i sveti  Bartolomej i sveti Anton i vsi Božji sveci i svetice.

Saznajemo dakle i cijenu za koju je radio. Naš veliki glagoljaški meštar Branko Fučić izračunao je da je za svoj rad i svoj materijal zaradio ukupno 35 tadašnjih maraka, a za taj je novac moga kupiti 7 – 8 krava. S obzirom na to i na činjenicu da za sebe ne kaže da je bio pop ili žakan, Fučić zaključuje da je bio laik -specijalist za pisanje. Po imenima svetaca koje spominje može se zaključiti da je brevijar pisao po narudžbi crkve u Roču, u Istri. Pisar je zagledao u starije glagoljične brevijare, a pred sobom je imao i neki latinski , što se vidi po nekoliko lijepih latinskih inicijala koje je unio u glagoljični časoslov.

Na stranicama različitih brevijara njegovi su vlasnici ili drugi ljudi upisivali, također glagoljicom, svoje bilješke,. U vezi s tim spomenut ćemo Drugi beramski brevijar iz 14. st. Hrvatski glagoljični korpus pun je takvih zapisa koji s jedne strane oponašajući brevijarske i druge tekstove iskazuju svoju skromnost, a s druge bilježe dragocjene podatke o svome vremenu i mjestu. Tako npr. žakan (đakon) Gašpar Hrastić kaže da mu je «zemlja mati, grob hiža, grehi bogatstvo» oponašajući tradiciju iskazivanja skromnosti koju je često sretao u svojoj glagoljičnoj lektiri. Beramski pak plovan (župnik) Martin Milohanić zapisuje 1660. da je te godine bila velika kuga u Trstu i u mnogim drugim mjestima, i da je bilo ratova i da su im Mlečani branili da dolaze k njima, ne zbog kuge, nego zbog Austrije, i da se te godine mnogo vina pokvarilo itd.

U Drugom novljanskom brevijaru nalazi se poznati Zapis popa Martinca, slavni jauk nakon hrvatskoga poraza na Krbavskom polju i  njemu ćemo posvetiti poseban tekst.

Jedan je od najvažnijih naših glagoljičnih časoslova Mavrov brevijar iz 1460. Napisao ga je znameniti Blaž Baromić, a naručitelj je bio vrbnički pop Mavar po kome se brevijar i zove. Taj je svećenik od 1471. do 1483. službovao na području Konavala pa je na ovom brevijaru zapisao «to pisa pop Mavar z Vrbnika kada stojaše v Konavli poli Dubrovnika». Brevijar je krajem 18. st. ukraden iz Vrbnika. God. 1982. tadašnja SR Hrvatska otkupila ga je od rimskoga privatnika  Umberta Pezzolija za vrlo veliki iznos i danas se nalazi u zagrebačkoj NSK.

Časoslov ima 417 pergamentnih listova. Ukrašen je lijepim crvenim i zelenim inicijalima i ima puno spojenica/ligatura, čak 270, što nije čudno kada znamo da ga je pisao Blaž Baromić koji će ostati zapamćen kao majstor tzv.lomljenih ligatura u tiskanim glagoljičnim knjigama. Sadržajno je zanimljiv po oficiju/službi u čast Svetih Ćirila i Metoda, dotad nepoznatom u našoj tradiciji. Vrlo ga cijene astronomi  jer se u njemu nalaze tzv. komputistički krugovi koje je brevijaru dodao pop Jure 1471. god. Komputisti su srednjovjekovni sastavljači kalendara.

Glagoljaši su se, kao što je poznato, rano uključili u Gutenbergovu galaksiju. Druga po starini naša tiskana knjiga jedan je glagoljični časoslov- Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1491. Sačuvan je samo jedan primjerak te dragocjene knjige za koju se pretpostavlja da je mogao biti tiskan u Kosinju. Taj se jedini primjerak nalazi u venecijanskoj biblioteci Marcijani.  Izgubljene su zadnje stranice, s njima vjerojatno i kolofon pa zato ne znamo pouzdano mjesto tiska, a ni neke druge važne podatke. Za Kosinj govori zapis koji se dugo pripisivao biskupu Sebastijanu Glaviniću, ali je crkveni povjeničar Mile Bogović pokazao da ga taj biskup nije mogao napisati. Ipak bilješka koja govori o Kosinju nije time izgubila svoju vrijednost. Njezin autor, ma tko to bio,  piše:

«Da je ovo mjesto za vrijeme onih kršćana koji su tu obitavali bilo slavno i nadaleko poznato – vani i u zemlji – dokaz su ovdje tiskani ilirski brevijari, kao što se to čita u bilješci onih brevijara, kojima se sada služe svećenici glagoljaši pri čitanju kanonskih časova»

Za brevijarima je bila velika potražnja jer je već dvije godine kasnije, dakle 1493., otisnut novi u uglednoj mletačkoj tiskari Andrea Torresanija. Taj brevijar ima iscrpan hrvatski kolofon koji glasi: Svršenije brvijali hrvackih, štampani v Benecih po meštrje Andrjeje Torižanje iz Ažulje, korežani po Blaži kanonigi crikve senjske na dni 13. marcij 1493.

Spomenut ćemo i Brozićev brevijar iz 1561. jer se u našoj znanosti ustalila misao da njime završava prirodni razvitak jezika hrvatskoglagoljskih knjiga, odnosno prirodni razvitak hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika. Naime, uskoro će započeti tzv. rusifikacija, tj. unošenje ukrajinskih, istočnoslavenskih jezičnih elemenata u hrvatskoglagoljske liturgijske knjige. Brozićev brevijar ima 543 lista, dakle 1086 stranica, no 62 stranice nisu po sadržaju brevijar, nego dio misala i rituala.  Mikula Brozić bio je iz Omišlja s Krka, u njemu se rodio i umro.

Uz psaltirske tekstove najljepše su u brevijarima legende koje vrlo poetično prepričavaju živote svetaca i nerijetko nude i dragocjene podatke. Priča se razvija zaokruženo i govori o čovjekovoj vrlini  kojoj su nagrada Bog i vječni život. Posebno se ističu oni koji su bili na čelu svojih naroda i učvršćivali ih u kršćanskoj vjeri.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja