Budi dio naše mreže

Glagoljica na oltaru: hrvatskoglagoljski misali

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Knjige koje su namijenjene za oltar, knjige dakle iz kojih predmolitelj, najčešće svećenik, čita, kadšto glasno kadšto tiho, obično su najljepše i najuglednije u svom pismu. Tako je i s onima koje su pisane ili tiskane hrvatskom glagoljicom. Najstariji sačuvani misalski tekst hrvatske glagoljične tradicije i najstariji spomenik hrvatske liturgijske književnosti su Bečki listići s prijelaza 11. u 12. stoljeće. Našao ih je u Beču Vatroslav Jagić, koji ih je i prvi opisao 1890. Danas se čuvaju Narodnoj biblioteci u Beču i odatle im ime. Sačuvana su nam dva pergamentna lista od knjige koja se nazivala sakramentar. Taj je bio malih dimenzija, pogodan za nošenje i njime su se uvelike služili misionari. Na sačuvanim se listovima nalaze prefacije i oracije te dio prve Pavlove poslanice Korinćanima. Tekst je pisan hrvatskostaroslavenskim jezikom, sličnim jeziku Bašćanske ploče. Napominjemo da su oba teksta praktički iz istoga vremena – prijelaza 11. u 12. stoljeće. Bečki su listići važni i stoga što svjedoče o vrlo ranim češko – hrvatskim kulturnim vezama, tj. sadržajno su povezani Kijevskim listićima, tekstom češko – moravske staroslavenske tradicije iz 10. stoljeća. Povezuje ih i tzv. liturgija sv. Petra, to znači liturgija koja je nastala prevođenjem mise Svetoga Grgura na grčki jezik. Ta se liturgija širila po Iliriku i njezini se tragovi mogu naći u hrvatskoglagoljskim misalima u14. i 15. stoljeću.

Bečki listići pripadaju dakle vremenu fragmenata hrvatske glagoljične tradicije, tj. razdoblju 12. i 13. stoljeća iz kojega nam nije sačuvan ni jedan cjeloviti glagoljični misal, ali su sačuvani relativno brojni fragmenti, pa i misalski: spominjemo uz Bečke listiće još Krakovski odlomak misala iz 12. st. te Splitski odlomak misala, Kukuljevićev odlomak te Birbinjski odlomak.  Svi su iz 13. stoljeća i svi ti  odlomci svjedoče o velikoj i bogatoj tradiciji od koje su nam se sačuvali samo dijelovi.

Vrijeme fragmenata završava s 13. stoljećem. Iz početka 14. stoljeća stigao je do nas prvi cjelovito sačuvani hrvatskoglagoljski misal koji se u stručnim i znanstvenim tekstovima naziva Vatkanski Illirico 4 jer se čuva u Vatikanskoj biblioteci pod spomenutom oznakom, a naziva se i Omišaljski jer je početkom 14. stoljeća napisan u Omišlju na otoku Krku. Izrečeno je i mišljenje da je tekst napisan nešto kasnije (1371), ali za ovu priliku nama je važno da su cjeloviti misali pisani glagoljicom iz 14. i 15. stoljeća . I za taj najstariji ili jedan od najstarijih cjelovitih misala stručnjaci su pokazali da je prepisan s još starijega predloška, što samo svjedoči o starini hrvatskoglagoljske misalske tradicije i o njezinoj kontinuiranosti.  Takvih cjelovitih misala iz 14. i 15. stoljeća sačuvano nam je dvadesetak. Naravno, ne možemo o svima njima govoriti pa ćemo neke samo spomenuti: Kopenhagenski, dva Oxfordska, Berlinski, Njujorški, Ročki, dva Ljubljanska, Bribirski, dva Vrbnička su također iz 15. st. Nazivaju se po mjestima: ili onima u kojima se danas čuvaju (ta su najčešće izvan Hrvatske) ili po mjestima u kojima su nastali (to su uvijek hrvatska mjesta).

Dva među njima ističu se svojom ljepotom. Prvi je Misal kneza Novaka iz 1368. godine. Danas se čuva u Beču u Narodnoj (nekada Dvorskoj) knjižnici. Ima 272 lista, dakle 544 stranice ispisane  lijepom svečanom, tzv. ustavnom glagoljicom i hrvatskostaroslavenskim jezikom. Napisao ga je i vjerojatno oslikao krbavski knez Novak Disislavić iz ličke Ostrovice. Pisao ga je i oslikao kao zavjetni dar crkvi u kojoj će njegovo tijelo počivati nakon smrti.  Prodajom za 45 zlatnika dospio je u Istru, u Nuglu, za crkvu Svetoga Petra i crkvu Svete Jelene, a poslije u Roč i Izolu.U samom kolofonu Misala knez Novak piše:

Let Gospodnjih 1368. Ja knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša kralja ugrskoga, njega polače vitez, napisah te knjige za svoju dušu. I onoj crkvi da se dadu v koj legu vekivečnim ležanjem…

Taj  se misal ističe ne samo svojom ljepotom, nego i svojim značenjem u hrvatskoj liturgijskoj i književnoj povijesti. U njemu su zapisani osmerački stihovi o temi smrti i evo četiri takva stiha kao primjer:

Nu mislimo o tom sada

ča se najde od nas tada

gdi se duša strahom smete

a dila se skriti ne te.

Sto godina nakon što je misal napisan netko je na sam njegov početak napisao prijevod himne Dies irae, dies illa koji je također u osmercima, npr.

Kolik trepet hoćet biti

Kada sudij budet priti.

Ti primjeri pokazuju koliko je taj misal važan za povijest hrvatske versifikacije, što dalje znači da naši stari misali, kao i druge liturgijske knjige, nemaju značenje samo za povijest liturgije, nego nude bitne i raznovrsne spoznaje o kulturi vremena kada su i prostora gdje su napisani.

Spomenut ćemo još jednu kulturološku vrijednost Misala kneza Novaka. Kada su se u 15. stoljeću pripremali da otisnu našu prvu tiskanu knjigu – Misal iz 1483.- kojemu ćemo u jednoj od narednih emisija posvetiti posebnu pažnju, glagoljaši su morali uzeti rukopisne misale glagoljicom pisane da im posluže i kao sadržajni predložak i predložak za rezanje glagoljičnih slova. I u jednom i u drugom pogledu Misal kneza Novaka poslužio je kao jedan od predložaka. Za proučavatelje hrvatske liturgijske tradicije bit će osobito zanimljivi njegovi ritualni tekstovi, npr. blagoslov soli i zobi, koji će se u latinskim našim misalima pojaviti stoljeće kasnije.

Drugi rukopisni misal o kojem ćemo nešto reći zove se Hrvojev misal, po bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, koji ga je dao napisati na samom početku  15. stoljeća, tj. 1403. ili 1404. godine. Pisao ga je pisar Butko, ima 247 listova, tj. nešto manje od 500 stranica i najraskošnija je hrvatskoglagoljska knjiga. U njoj se nalazi čak 96 minijatura i 380 inicijala s bojama tako kvalitetnim da do današnjega dana nisu izblijedjele. Nepoznati iluminator  svoje je iluminacije oblikovao od biljnih, životinjskih i antropomorfnih motiva. Posebno su dojmljive alegorije mjeseci koje pokazuju što se radi u koje doba godine. Gotovo je sigurno da je misal pisan u Dalmaciji, vjerojatno na zadarskom području i da je bio namijenjen splitskoj crkvi Svetoga Mihovila. Na trima minijaturama vide se u pozadini splitske zidine. Po jezičnim se osobinama misal primjetno udaljava od staroslavenske norme, snažno je ikaviziran i pun hrvatskih leksema na mjestima gdje u drugim misalima imamo stroslavenske riječi.

Jedna stara izreka kaže da knjige imaju svoju sudbinu. Sudbina Hrvojeva misala jako je uzbudljiva. Prvo je iz hrvatskih predjela dospio u Korvinovu knjižnicu u Budimu, a iz nje su ga Turci odnijeli u Istanbul u Biblioteku turskih sultana Topkapi saraj gdje se nalazi i danas. Staroslavenski institut iz Zagreba 1973. je izdao faksimilno izdanje u boji s latiničkom transliteracijom i filološkim aparatom, tj. popratnim znanstvenim tekstovima i usporedbom misalskoga teksta s tekstovima  još tri glagoljska misala. Taj složeni posao obavile su na najvišoj razini ugledne znanstvenice Staroslavenskoga instituta č.s. Agneza Marija Pantelić, Biserka Grabar i Anica Nazor.

Tako se opet pokazuje kako su misali svjedoci kulturnih dosega sredine u kojoj su nastajali i one koja ih naručuje. Hrvoje Vukčić Hrvatinić naručuje taj misal u trenutku kada je on dominantna politička osoba u Bosni i Dalmaciji . On je tada «dux Spalatensis» i gospodar Korčule, Brača i Hvara, glavni namjesnik kralja Ladislava Napuljskoga. Vodio je mnoge bitke, izborio mnoge pobjede, ali ništa mu nije osiguralo spomen u budućim pokoljenjima kao ova knjiga, jedna od najljepših u ukupnoj hrvatskoj povijesti.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja