Priznati prava, ulogu i dobrobit žene u društvu i Crkvi jest potreba, zahtjev i nužnost čime će se odati priznanje i zahvala svim ženama, majkama, profesoricama, kućanicama, spremačicama, liječnicama, pravnicama, doktoricama koje su najčešće sve to istovremeno.
Govoriti o ženi u društvu i Crkvi istovremeno je jednostavno i komplicirano. Jednostavno je jer je njihov utjecaj ogroman, a komplicirano jer ga je teško izdvajati od društva kao cjeline, kojeg, da nema žena, ne bi ni bilo, piše za Svjetlo riječi fra Janko Ćuro.
Prirodno je o ženi i muškarcu govoriti kao o ravnopravnim osobama, koje zajedno čine potpuna čovjeka, međutim, potrebno je govoriti o ženama i izdvojeno jer se uloga žene namjerno ignorira, podrazumijeva i podcjenjuje. To traje tisućama godina.
Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje.
Neugodno zatekne činjenica da su se žene tek u zadnja dva stoljeća izborile za neka osnovna prava. Sredinom 19. stoljeća izborile su pravo glasa na najnižim općinskim razinama kao i pravo na studiranje. Tek su nakon Drugog svjetskog rata masovnije dobile pravo glasa.
U politiku i na vodeće državne položaje dolaze tek od druge polovice 20. stoljeća kad se počinju pisati razne deklaracije, potpisuju mnogi akti o jednakopravnosti žena. Svi su oni u onom najvažnijem praktičnom smislu, ostali do danas, uglavnom, slova na papiru.
Kad se ovome doda činjenica da žene danas čine samo trećinu prijavljene radne snage u svijetu, da primaju samo 10 % ukupnog svjetskog prihoda, kao i da su vlasnice samo 1 % svjetskog posjeda, jasno je da se kao društvo nismo mrdnuli s mjesta, a znanost za čovjeka tvrdi da je sapiens (mudar, pametan) već 200 000 godina.
Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.
Priznati prava, ulogu i dobrobit žene u društvu i Crkvi jest potreba, zahtjev i nužnost čime će se odati priznanje i zahvala svim ženama, majkama, profesoricama, kućanicama, spremačicama, liječnicama, pravnicama, doktoricama koje su najčešće sve to istovremeno. U tom smislu trebamo istaći u našem narodu nikad zaboravljenu kraljicu Katarinu, koja je svojim životom i radom ostavila neizbrisiv trag, ne u spomenicima i knjigama, nego u srcima običnih i plemenitih ljudi.
Ako želite da u politici nešto bude rečeno, pitajte muškarca; ako hoćete da bude odrađeno, pitajte ženu.
Danas, kada nas naše političke vođe ne vode, nego se preko naših leđa penju do carstava svojih basnoslovnih bankovnih računa i, doslovce, dvoraca, kraljica Katarina i dalje ostaje svijetli lik preko čijih leđa se običan čovjek penjao do carstva samopoštovanja, vlastite vrijednosti i prosperiteta.