Budi dio naše mreže

"Puno puta sam čuo od žena koje govore da su uvijek u životu bile protiv pobačaja, ali sad nemaju izlaza, moraju to napraviti. Protive se tome, ali pristaju na to. U dubini njihove duše još tinja vatra, trska još nije potpuno prelomljena (usp. Iz 42, 3). Sad njima treba naša pomoć." Riječi su to šibenskog ginekologa dr. Ivana Zmijanovića. Za Hrvatsku katoličku mrežu promišlja o ulozi muškarca u zaštiti života kroz potresno svjedočanstvo majke dvoje djece koja je u 40.-toj godini života ostala trudna s trećim djetetom i bila u napasti pobaciti. Dr. Zmijanović spasio je živote 50-tak novorođenčadi, nagovorivši majke da ih ne pobace.

/ dt

Piše dr. Ivan Zmijanović

Ovim tekstom obraćam se osobama koje se nalaze uz ženu koja je u muci zbog neplanirane i neočekivane trudnoće. Obraćam se prvenstveno muškarcu, ocu nerođenog djeteta, ali i svim onim drugima koji su uz nju, njeni majka i otac, sestra ili brat, najbolja prijateljica, kolega s posla… Svi oni, odnosno mi, bit ćemo u jednom trenutku zamoljeni da damo savjet. Tada više nećemo moći biti neutralni, oni kojih se to ne tiče. U tom trenutku biramo stranu. Ja sam kao ginekolog puno puta bio upitan za savjet od žena koje su bile u toj situaciji. Jedan od sedam darova Duha Svetoga je dar savjeta. Molimo da u tom trenutku budemo otvoreni Duhu Svetom i da potaknuti njime izaberemo pravu stranu.

Sada vam donosim svjedočanstvo žene koja mi se obratila za savjet. Bila je trudna, u napasti da pobaci dijete. Nekoliko godina kasnije zamolio sam je da mi pošalje svoju priču koju možete pročitati u nastavku.

Rujan 2014. najteži period u mom životu. 39 godina života, dvoje djece, 10 i 15 godina. Kroz život sam pobjeđivala teške bitke. Dvije rizične trudnoće su bile iza mene i dvadesetak operacija zbog posljedica nakon prometne nesreće. Već u ovoj životnoj dobi imala sam nekoliko zdravstvenih dijagnoza. Živim u sretnom braku sa suprugom, imam dvoje zdrave djece i napokon riješeno stambeno pitanje. Poprilično financijski iscrpljeni, ali zadovoljni. Nekako se život smirio, više nije bilo neprospavanih noći, dječjih bolesti, a učestale kostobolje zbog osteoporoze bile su sve rjeđe i rjeđe jer sam imala više vremena za sebe i posvetila se brizi za svoje zdravlje.

I onda, kao grom iz vedra neba, ostala sam u drugom stanju. Šokirala me činjenica da ću nakon toliko vremena u četrdesetoj godini života ponovno postati majka.

Nova trudnoća u tom trenutku izazvala je u meni strah, brigu za moje zdravlje i zdravlje djeteta u meni. Već u tom trenutka razmišljala sam o tome što me čeka. Još jedna rizična trudnoća, još jedna serklaža, još 9 mjeseci neizvjesnosti i straha. Bojala sam se prijevremenog poroda i posljedica koje dijete može imati , bojala sam se da ću izgubiti dijete kad ga budem osjećala u sebi, bojala sam se novih kostobolja, neprospavanih noći i dječjih bolesti.

Rekla sam suprugu da ne želim roditi. Odlučio me podržati u svakoj mojoj odluci. Otišli smo u savjetovalište i dobili odobrenje za abortus. Ali ja nisam imala snage ubiti svoje dijete. Umjesto da odem na dogovor za abortus otišla sam liječniku koji ne radi abortuse i razgovarala s njim. Obećao mi je pomoći, poduzeti sve mjere da zaštiti mene kao majku i pomoći mi da svoje dijete zdravo i sretno donesem na svijet. Ispunio je sva svoja obećanje i pružao mi pomoć u svakom trenutku. Osjećala sam se sigurno iako je to bila još jedna rizična trudnoća. Uživala sam u svakom njezinom tjednu zajedno sa svojom djecom i suprugom. Voljeli su stavljati ruke na moj trbuh u trenucima kad bi se beba micala. Svi smo s nestrpljenjem čekali da se rodi.

Zajedno s proljećem stigao je i on. Još jedan sin, anđeo s najljepšim plavim okicama i preslatkim kovrčama. Danas sam ponosna na sebe i na svoje sinove. Ponosna sam jer sam uspjela. Uživam u svakom trenutku s njim, u ovim godinama sam strpljivija i osjećaji i zadovoljstvo su mi na najjače. Ime mu je Ivan, po ocu… tako se zove i liječnik koji nam je pomogao da iz ove priče izađemo kao pobjednici. Hvala mu!

Foto: Unsplash

Ova žena se obraća svom mužu, ocu svog nerođenog djeteta. Strah koji je pritišće i koji ju je stjerao u kut nudi joj samo jedan izlaz, bijeg od trudnoće, pobačaj

Ova žena je u strahu, strahu za sebe i za dijete. Ona zna što je čeka i boji se. Kad zamišljam kako tog trena izgleda vidim je pognute glave s neizrecivom težinom koja joj pritišće leđa. Ona tu težinu ne može podnijeti sama. Ruši se pod tom težinom. Pokušava naći izlaz. Njezin strah i muka koju osjeća podsjećaju me na muku Isusa u Maslinskoj gori. Isus pada pod težinom onoga što ga čeka. On zna što ga čeka. Moli Oca ako je moguće da ga mimoiđe ovaj kalež. Znoji se krvavim znojem. U tom trenutku kao da je koncentrirano sve zlo ovog svijeta na Isusa. Ovo je trenutak najveće patnje (usp. Mt 26, 36-42).

I ova žena zna što je čeka. Prestravljena je.

Isus se obraća Ocu. Neka bude volja Tvoja, ne moja (usp. Mt 26, 39).

Ova žena se obraća svom mužu, ocu svog nerođenog djeteta. Strah koji je pritišće i koji ju je stjerao u kut nudi joj samo jedan izlaz, bijeg od trudnoće, pobačaj. Ona ne vidi drugo rješenje. S tim rješenjem dolazi svom mužu.

Luka u svom evanđeoskom izvještaju opisuje kako je anđeo prišao Isusu kako bi ga ohrabrio (Lk 22, 43). Isus treba pomoć, treba ohrabrenje. Zašto onda mislimo da nama ne treba ohrabrenje? Zašto onda želimo riješiti sve sami? Je li to naš ponos koji nam ne dozvoljava da priznamo da smo slabi? I u tom trenutku mi mislimo što će drugi reći. Ako pokažemo da smo slabi to će značiti naš poraz! Ne smijemo to sebi dozvoliti. I onda se ne obraćamo Isusu za pomoć. Ne obraćamo se Ocu, ne tražimo da nas anđeo ohrabri.

Foto: Pexels

Mi muževi, očevi, predstavnici smo Oca na zemlji

Kad mu se žena obrati, muž vidi samo njezinu golemu tugu i njenu bol. I on je u strahu. Ne vidi ono što je oku još skriveno. On ne vidi život koji se skriva duboko u majčinoj utrobi, koji je još nevidljiv, život koji će se početi vidjeti tek za neko vrijeme. Većina nas muževa slično bi postupili, dijelom zbog straha, dijelom zbog toga što ne vidimo, dijelom zbog neiskustva.

Žena osjeća život u sebi, muškarac ovako rano u trudnoći ne osjeća taj život. Zato on tako lako, i gotovo bez borbe, odustaje od života jer ga još ne osjeća i ne vidi.

Veliki svećenik na suđenju Isusu, kad se obraća Židovima, kaže da je bolje da propadne jedan čovjek nego cijeli narod (usp. Iv 18,14). Bog ne razmišlja tako. Bog ostavlja devedeset devet ovaca da bi spasio jednu (usp. Lk 15, 4-7). Bog riskira sve za jednog. Zapravo spašavajući tog jednog nama svima šalje poruku da Mu je svatko od nas najvažniji, najdragocjeniji. Da će sve dati da spasi svakog od nas. Mi ljudi se brzo rješavamo tog jednog. Mi razmišljamo bolje da propadne jedan nego svi.

Ali stvarnost je suprotna, ako propadne jedan propadamo svi! Zašto smo tako suprotni u tom trenutku, Bog i mi ljudi? Mi pristajemo na kompromis, Bog ne. Bog je radikalan, mi ne. Što je kompromis? To je kad između dva zla biramo manje zlo. Mi odabiremo zlo, mi pristajemo na kompromis. Bog nikad ne pristaje na kompromis, On nikad ne bira zlo. Tu je razlika.

Mi muževi, očevi, predstavnici smo Oca na zemlji. I svećenici su predstavnici Oca na zemlji. Zato ih i zovemo oče ili pater, što znači otac. Mi često nismo dostojni predstavnici Oca našeg koji je na nebu. Slabi smo jer se ne oslanjamo na Oca. Ne računamo s Njim. Ocu nebeskom važan je svaki život, nama očevima zemaljskim nije. Mi pristajemo na kompromis, odričemo se onog jednog jer nam je važnije onih devedeset devet. Nismo svjesni važnosti onog jednog života. Gledano ljudskim očima to se čini ispravno. Zato tako i postupamo jer mislimo da postupamo ispravno.

Foto: Pixabay

Ako se, mi očevi, obratimo Ocu našem nebeskom, zamolimo da nas Duh Sveti vodi, tada ćemo donijeti ispravnu odluku

Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (Mk 8,33). Kako strašno zvuče ove Isusove riječi upućene Petru. Mi smo taj Petar. Zamislite u tom trenutku kad se ova žena lomi pod teretom odluke, kad je u svojoj muci i od nas treba i traži zaštitu i ohrabrenje, mi izgovaramo ono što je ljudsko, a ne ono što je Božje. Zamislite kako nas Isus tad gleda. Zamislite kakvo je razočarenje u Njegovim očima. Kad to sada ovako gledam, duboko sam ganut. Osjećam bol u dubini svog bića.

Ovo je trenutak našeg pada, našeg poraza. Sad smo izgubili bitku. Mi očevi, oni koji bi trebali biti predstavnici Oca našeg koji je na nebesima, mi smo uzeli ulogu sotone! Lako je biti dosljedan u času oduševljenja, ali je to teško u času nevolje (sv. Ivan Pavao II). Ako tada, tog trena postanemo svjesni koja je naša uloga, ako se obratimo Ocu našem nebeskom, zamolimo da nas Duh Sveti vodi, tada ćemo mi očevi donijeti ispravnu odluku. Stati u zaštitu svoje žene i svog djeteta. Stati u zaštitu života.

Foto: Unsplash

Puno puta sam čuo od žena koje govore da su uvijek u životu bile protiv pobačaja, ali sad nemaju izlaza, moraju to napraviti. Protive se tome, ali pristaju na to. U dubini njihove duše još tinja vatra, trska još nije potpuno prelomljena (usp. Iz 42, 3). Sad njima treba naša pomoć. Pomoć nas koji ih ne poznamo ili ih poznamo površno. Imamo priliku djelovati aktivno, ponuditi im pomoć. U početku će to biti protiv njihove volje, jer oni su donijeli odluku i s tom odlukom su krenuli u izvršenje. Nas će gledati kao smetnju, kao one koji ometaju njihov, u srcu već doneseni plan. Zapravo mi to tada i jesmo. Mi smo smetnja. Jer oni to ne traže. Oni traže suprotno. Naša nada je njihova neugašena vatra. Trebamo biti iskreni, nježni, postojani, osloniti se na Isusa i djelovati Njegovom snagom. Onda djeluje On, a Bogu je sve moguće. Kad jednom prihvate našu pomoć tada Bog dalje preuzima. Nikad ne odustajte, nikad se nemojte umoriti činiti dobro, odlučite se za život i nagrada nikad neće izostati.

“Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.” (sv. Ivan Pavao II, enciklika “Evangelium Vitae”, 1995.)

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja