U Presvetom Sakramentu Krist prigušuje sjaj svoje vječne slave skrivajući svoju prisutnost. Pa ipak, kakav je privlačan taj dugotrajni sjaj ove komunikacije čistoj duši! Božja dobrota u svoj svojoj besprijekornoj ljepoti nije skrivena od stvorenja. To je sve što duša treba da se s posebnom snagom i uvjerljivošću uvjeri da nas jedna sveta pričest može učiniti svecima.
U svetoj pričesti smo sami s Bogom. Blažena samoća, gdje se duša može uzdići iznad svijeta, i s nijemim čuđenjem, s obožavanjem bez daha, uživati u svečanoj tišini Božje prisutnosti!
U ovoj samoći, gdje je Božji glas najizraženiji, možemo podržati i održati svoju svjesnu slabost snagom osobne objave sakramentalnog Boga. Naša sumnja i strah će nestati pred Njim koji jedini može zadovoljiti neukrotive čežnje duše, piše John A. Kane s portala Catholic Exchange.
Uz nepojmljivu velikodušnost, Gospodin Isus može dati sve što tražimo i više, jer ljudska nesposobnost ne može ograničiti Božju dobrotu. Međutim, prilagođavajući se našim ograničenjima, On prikriva svoju vječnu slavu u pojavama kruha i vina, kako nas ne bi nadjačao.
Razdoblje zahvaljivanja trebalo bi za nas, skriveno u krilu skrivenog Krista, biti razdoblje ushićene sabranosti, začuđene kontemplacije koja se divi beskrajnim savršenstvima Onoga kojega smo upravo primili, vjere koja te savršenosti čini vidljivima i zadivljenošću veličinom tog dara. Svaka naša sposobnost trebala bi biti pod apsolutnom kontrolom Prisutnosti koja izaziva strahopoštovanje, uši naše duše pozorne na Božji glas, oči naše duše zaljubljene u Božju dobrotu.
Tama naše pale prirode pobjeći će pred svjetlom u nama i u briljantnom sjaju Njegovog sjaja, ne samo da će mane karaktera, čak i one najtrivijalnije, biti razotkrivene, već će cijelo naše biće biti moralno preobraženo euharistijskim Bogom.
Svjetlost i snaga vizije će, ako se duša na njih usredotoči, proizvesti ovaj jedinstveni učinak svete pričesti. U ovom sakramentu Krist jasno pokazuje svoju dobrotu prema duši, tako da se ona pod njegovim snažnim utjecajem može uzdići u život trajnog jedinstva s Njim i biti suobličena Njegovoj slici.
Da bi zadovoljila ovu dominantnu čežnju Presvetog Srca, duša se mora osloboditi pretjerane brige, odlučno i potpuno odvojiti od vezanosti za vanjski svijet i usmjeriti svoje misli samo na Krista.
U dar samoga sebe Krist uključuje sve druge darove. Uvjereni u ovu istinu, možemo hrabro s Bogom. Možemo pretpostaviti Njegovu dobrotu i pokušati iscrpiti Njegovu velikodušnost. Trebali bismo odagnati svako nepovjerenje prema Njegovoj beskrajnoj ljubavi koju ima za nas.
Kako je zaista jedinstvena euharistijska objava za nas, unatoč neprobojnoj kopreni koja zastire naš pogled! U Presvetom Sakramentu Krist prigušuje sjaj vječne slave svoga očitovanja skrivajući svoju prisutnost. Pa ipak, kakav je privlačan taj dugotrajni sjaj ove komunikacije čistoj duši! Božja dobrota u svoj svojoj besprijekornoj ljepoti nije skrivena od stvorenja. To je sve što duša treba da se s posebnom snagom i uvjerljivošću uvjeri da nas jedna sveta pričest može učiniti svecima.
Za ovaj dar koji hara blagom svemoćne moći, priznanje naše potpune nedostojnosti, potaknuto iskrenom poniznošću, naš je najbolji čin zahvale, posebno kada razmišljamo o beskrajnim Kristovim savršenstvima koja su nam je milosrdno udijeljena. Poput sakramentalnog Boga koji se, budući da je vječan, ne može promijeniti, objava Njegovog svjetla u duši je stalna. Stoga će postojanost u službi Božjoj razviti dušu za veće širenje ovog svjetla. Privlačni užici svijeta ne smiju zasjeniti to gledanje, niti prigušiti svjetlost, hladeći žar naše želje da je ikada slijedimo sve većom usklađenošću s Njime koga očituje.
Ako hodamo u odraženoj slavi Kristove svetosti u nama, On, naša Ljubav, prosvijetlit će nas tako da možemo instinktivno otkriti izdaju anđela tame, i On će “upraviti naše noge na put mira” , sve dok On ne podigne veo i mi uđemo u tu vječnost blaženstva koja nije u stanju iscrpiti ljepotu blaženog gledanja.
Što više naš um napreduje u istini, njegova sposobnost primanja istine postaje sve veća i razvijenija.