Jedan od prvih prirodnih fenomena saveza između Boga i ljudi bila je duga. Nalazimo je na početcima Svetoga pisma, nakon potopa. Nakon ljetnih pljuskova duga uvijek nekako privlači našu pozornost i izaziva divljenje. Jedan je fizičar pojasnio što sve uključuje proces nastanka
duge.

Prije svega, potrebna je sunčeva svjetlost. Osim toga, potrebno je imati i kapljice vode, a sunčeva svjetlost mora padati pod točno određenim kutom. No sve to još nije dovoljno. Potreban je i promatrač koji će tu dugu vidjeti. Isto tako je s čovjekom. Svaki je čovjek poput duge. Svatko od nas složen je od svjetlosti svojih malih i velikih dobrota, onoga što je pozitivno, ali i od kapljica svojih suza u teškim trenutcima života. Ali u svemu tome potreban nam je netko s kime ćemo podijeliti svoje radosti i žalosti, nade i tjeskobe, svoju pjesmu i suze.

Nije dobro da čovjek bude sam!

Nijedan čovjek nije pusti otok u beskrajnom oceanu postojanja. Istina je to koja je vidljiva, od prvih dana stvaranja kad je Bog stvorivši čovjeka vidio da nije dobro da čovjek bude sam. Stoga je i stvorio čovjeku družicu, stvorio ih je muško i žensko i ustanovio bračno zajedništvo. Tek u zajedništvu čovjek se može ostvarivati i ostvariti.

Upućeni jedni na druge

Bog nas kroz današnja čitanja poziva da razmišljamo o jednoj o temeljnih stvarnosti ljudskoga postojanja na zemlji: o međusobnoj upućenosti jednoga čovjeka na drugog, o uzajamnoj ljubavi, osobito u obitelji. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. Bog je Presveto Trojstvo: on je Ljubav i savršeno zajedništvo triju božanskih osoba koje se jedna drugoj daruju. I čovjek je zamišljen na sličan način: kao muškarac i žena, koji zajedno sudjeluju u božanskome djelu stvaranja donoseći na svijet novo stvorenje. Tako je ljudska obitelj, bez obzira na broj
članova, slika Svetoga Trojstva i odraz njegove božanske ljubavi.

Danas toliki nisu spremni na žrtvu, odricanje, umiranje sebi, nego čim zaškripi, svako na svoju stranu.

Gledajući čovjeka, Stvoritelj je uskliknuo: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ Iz toga je razvidno da Bog stvara čovjeka kao društveno biće. Čovjek nije stvoren za samoću, nego za susret, dijalog, zajedništvo, za ljubav. Budući da Bog stvara čovjeka na svoju sliku, doista nije dobro da je čovjek sam, jer je slika i prilika Boga koji je zajedništvo i ljubav.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku kao muškarca i ženu. Oba spola imaju svoje neuništivo dostojanstvo, a stvoreni su za zajedništvo. Upravo to zajedništvo, ta uzajamna ljubav, odražava nešto od beskonačnog Božjeg savršenstva. Oni postaju suradnici stvaranja novoga života. Neopisivo je i veličanstveno djelo koje Boga daruje zajedništvu muškarca i žene. Premda Bog uvijek ostaje onaj koji svakome čovjeku, baš kao i prvome, udahnjuje život u trenutku začeća, muž i žena sudjeluju u Stvoriteljevu djelu prenoseći ljudski život i njegujući ga.

Pošast „brakova na probu“

U čitanju iz Knjige Postanka slikovitim se biblijskim jezikom govori o odnosu muškarca i žene. Njih su dvoje bliski, nerazdruživo povezani, upućeni jedno na drugo, pripadaju jedno drugome na način na koji nijedno od njih ne može pripadati nikome drugome.

Promotrimo danas brakove u koje ulaze naši mladi. Ponajprije, tu je pošast „brakova na probu“, gdje njih dvoje godinama žive zajedno, imaju već i dijete, ali bez sakramenta braka. Tako se na ovaj sakrament gleda kao na nešto nevažno. Život izgleda kao proba: „Ako prođe, prođe.“ S druge strane, tu je mnoštvo brakova koji nisu opstali. Možda i zato što danas toliki nisu spremni na žrtvu, odricanje, umiranje sebi, nego čim zaškripi, svako na svoju stranu.

Zaboravljamo na blagoslov koji daje upravo sakrament ženidbe. Zaboravljamo da jedino može opstati ono što Bog snaži svojim blagoslovom.

Danas je tako lako ući u brak, stvoriti obitelj, ali je jako teško u braku ostati i održati obitelj na okupu. Zaboravljamo na blagoslov koji daje upravo sakrament ženidbe. Zaboravljamo da jedino može opstati ono što Bog snaži svojim blagoslovom. No, u mnogim našim brakovima i
obiteljima kao da više nema mjesta za Boga. Osnivamo obitelji bez sakramenta, započinjemo brakove „na divlje“, Bog nam je višak u našim međuobiteljskim odnosima jer smatramo da bez njega možemo. Živimo u društvu koje je brakove sekulariziralo, obitelji posuvremenilo na taj način da je vjera nešto usputno. Užurbanost, krize, nedostatak dijaloga među supružnicima, prijevare i razne ovisnosti potkapaju temelje bračnog života sve dok se ne uruše.

Obitelj i bračno zajedništvo u koje ulazi Bog, ako mu to dopustimo svojim životima, postaje sretna i blagoslovljena obitelj, sretan brak.

Molimo zato danas Gospodina da uđe u naše obitelji. Da nas okupi oko sebe i poveže svojom ljubavlju. Molimo Duha Svetoga, koji je sveza ljubavi Oca i Sina, da prožme naše bračne odnose i učini ih zdravima i snažnima. Molimo Mariju, Isusovu Majku i Majku Crkve, da štiti i svojim zagovorom prati naše obitelji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. mr. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.