„Ako netko stalno govori da razlučuje, a ništa ne poduzima, zapravo samo odgađa odluku. Još je problematičnije kada se ta rečenica koristi kao izgovor u odnosima, umjesto iskrenosti“, piše brat Jakov od Križa Milić na temu „5 najčešćih zabluda o razlučivanju duhovnog poziva“.
Br. Jakov objašnjava da je nedavno pročitao tekst fr. Mikea Schmitza o stvarima koje se mogu čuti o radu s mladima koji razlučuju (ili to ne čine) pa ga je sažeo u nastavku:
Mnogi mladi muškarci govore o pozivu koristeći rečenice koje zvuče zrelo, ali često prikrivaju strah ili želju za kompromisom s Bogom.
Jedna od najčešćih je:
Znam da nisam pozvan biti svećenik jer volim djevojke.
To zvuči uvjerljivo, ali je zapravo nelogično. Privlačnost prema ženama nije suprotnost svećeničkom pozivu, nego znak zdravlja.
Normalan muškarac koji voli Boga može osjetiti i ljepotu braka i privlačnost svećeničkog života.
Problem nastaje kada se osobna želja proglašava dokazom Božje volje, bez stvarnog razlučivanja.
Slična zbrka pojavljuje se u rečenici: „Ja ću onda biti đakon.“ Kao da je đakonat neka sredina između onoga što Bog želi i onoga što ja želim.
No đakonat nije kompromis, nego poseban poziv. Većina trajnih đakona prvo jasno razluči brak, a tek potom, unutar tog poziva, primi novi poziv na služenje.
Bog ne traži dio našeg života, nego cijeli život.
Tu je i nestrpljivost: „Moram znati svoj poziv do kraja semestra.“ Kao da Bog djeluje po rokovima i kalendarima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Postoji nešto što se zove Božje vrijeme. Ako bi nam bilo nužno da nešto znamo odmah, Bog bi to već otkrio.
Naš zadatak je moliti, tražiti dobar savjet i donositi razborite odluke za sadašnji trenutak, uz povjerenje da Bog vodi proces.
Često se pogrešno koristi i riječ „razlučujem“. Razlučivanje nije samo razmišljanje, nego djelovanje: razgovor s duhovnikom, posjet samostanu, konkretni koraci.
Ako netko stalno govori da razlučuje, a ništa ne poduzima, zapravo samo odgađa odluku. Još je problematičnije kada se ta rečenica koristi kao izgovor u odnosima, umjesto iskrenosti.
Na kraju dolazi strah: „Mislim da me svećeništvo neće usrećiti.“ Poziv nije projekt osobnog ispunjenja. On je odgovor Bogu i služenje drugima.
Prava radost dolazi iz vršenja Božje volje, ali ona ne smije biti kriterij odluke. Jedino pravo pitanje glasi:
„Želi li Bog ovo za mene?“
Dok to još ne znamo, jedno je uvijek jasno: danas smo pozvani živjeti u kreposti, a Bog će u svoje vrijeme pokazati put.