Vlč. dr. Odilon Singbo, profesor na HKS-u i pastoralni suradnik u Župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu u emisiji  “Sutra je dan Gospodnji” dotaknuo se i svog životnog puta od rodnog Benina do Hrvatske te istaknuo da je svatko od nas pozvan biti misionar onamo gdje nas Gospodin šalje.

Vlč. Odilon Singbo posvjedočio je kako je važno pamtiti otkuda čovjek potječe, odnosno gdje su mu korijeni. Kazao je kako je u Hrvatskoj naučio jedan izraz “Svugdje pođi doma dođi” pa tako u svima nama postoji jedan zov korijena, jedan zov doma. “Tamo gdje se čovjek osjeća ljubljenim i prihvaćenim, tamo mu je sigurno dom. Boraveći ovdje u Hrvatskoj osjećam se kao doma, ali nisam zaboravio svoje korijene, svoj Benin, zato što nisam odande otišao iz nekih nemirnih razloga ili zbog nekih sukoba. Ne. Onamo su i dalje moji roditelji i odande me Crkva pozvala da dođem ovdje, najprije kao student i bogoslov te zatim kao svećenik. Ovdje danas živim i djelujem”, istaknuo je.

Tamo gdje se čovjek osjeća ljubljenim i prihvaćenim, tamo mu je sigurno dom.

Između ostaloga istaknuo je kao na prvom mjestu stoji upravo njegovo svećeničko predanje i poslanje, a tek onda dolazi njegovo zvanje kao profesora i znanstvenika. “Moja predavanja nisu nikada lišena moje svećeničke dimenzije. Dapače, to je za mene prilika da mogu biti još bliže studentima i da im mogu svjedočit Isusa Krista. Što se tiče Benina koliko god mogu i kad god stignem nastojim pomoći, pogotovo djeci koja čeznu za obrazovanjem, koliko god mogu da ostvaruju tu svoju želju”, naglasio je.

Posvjedočio je kako pripada generaciji mladih koji su živjeli u vremenu Crkve kad nije bilo dovoljno svećenika u njegovoj biskupiji te dodao da je bilo potrebno da misionari dođu sa svih strana koliko god je moguće.

Značenje misionara

Dotaknuo se i značenja misionara za ta područja i rekao: “Prvo zbog toga što su drugačiji i dolaze iz daleke zemlje u siromašne krajeve i ne traže svoje interese. Možemo reći da su se oni odrekli slave ovoga svijeta, odrekli su se dobitaka i otišli su u nepoznato i siromašno, u skromno. I samim time što su prisutni i da ništa ne govore, njihova prisutnost znači ljudima koji su tamo. I kada se vidi što oni tamo rade s ljudima kroz obrazovanje, kroz različite druge aktivnosti evangelizacijske, katehetske i kada vidimo ono što rade onda je jasno ovi su drugačiji, ovi su opipljivi znakovi da dobrota postoji i da izvor te dobrote je zapravo Bog. Dakle, njihova prisutnost tamo je vrlo važna ljudima. Pogotovo u to vrijeme kada nije bilo svećenika. Danas je to drugačije zahvaljujući njihovom angažmanu. Vidimo danas plodove njihovog rada kroz različita duhovna zvanja pa i ja sam jedan od tih plodova”.

I samim time što su prisutni i da ništa ne govore, njihova prisutnost znači ljudima koji su tamo.

Pogled unatrag

Vlč. Odilon Singbo kazao je da kad gleda život unatrag onda shvaća jednu važnu stvar da ono bitno u našem životu je prilika. “Sve stoji u pojmu prilika, a to znači jesmo li u životu imali priliku, je li nam netko pružio priliku da ostvarujemo neke svoje životne čežnje. Kako smo iskoristili tu priliku? Možemo se žaliti oko ovoga ili onoga, ali moramo se pitati jesmo li ikada ikome dali priliku i jesmo li u životu dobili od nekoga priliku. Svi smo mi sigurno na neki način dobili samo je pitanje jesmo li prepoznali taj trenutak”, kazao je vlč. Singbo.

Možemo se žaliti oko ovoga ili onoga, ali moramo se pitati jesmo li ikada ikome dali priliku i jesmo li u životu dobili od nekoga priliku.

Posebno je istaknuo da prilika koju je on sam dobio kao dječak iz jednog sela da se može obrazovati i da može ići u školu, ta ga je prilika vodila do Hrvatske.

Osvrnuvši se na priliku koju je i on sam dobio posvjedočio je: “Prema tome ne mogu ostati ravnodušan prema onima koji čeznu, koji nose iste čežnje, koji žive u istim uvjetima u kojima sam ja nekada živio. I drugo razvoj afričkog kontinenta danas ovisi jesmo li djeci dali mogućnost da se razviju. Ne govorim to što sam sada nastavnik nego zato što smatram da je obrazovanje put razvoja jedne zemlje i to je ono što je Crkva uvijek radila”.

Ne govorim to što sam sada nastavnik nego zato što smatram da je obrazovanje put razvoja jedne zemlje i to je ono što je Crkva uvijek radila

Kazao je da je glavni fokus misija danas kako pomoći mladim ljudima da se obrazuju.

Istaknuo je da dokle god se Crkva ne uključi preko svojim misionara, preko svećenika, redovnika i redovnica nećemo ići naprijed. “Neka bude i jedna osoba ona može puno toga promijeniti. I ta jedna osoba može tamo ‘zaraziti‘ druge jer zna da je primio od nekoga drugoga i da je dužan po prirodnoj dobroti dati nekome drugome priliku”, rekao je.

Misionar u Hrvatskoj

Govoreći o činjenici da je od mjesnog biskupa imenovan misionarom u Hrvatskoj kazao je da to zvuči i pomalo smiješno jer smo naviknuti misije gledati preko granice prema nekim siromašnim zemljama. “Crkva je uvijek svjesna da je ona po svojoj naravi misijska stvarnost, misionarska stvarnost. Prema tome moj dolazak ovdje može se smatrati misijskim korakom, ali misijski znači koliko sam poslan ovdje kao što je misijski netko poslan negdje drugdje. Danas je sve teže i teže govoriti o misijskim krajevima. Zato kada uzmemo zapadni svijet i kako se stvari odvijaju i koliki je pad vjere i nepovjerenje u Crkvu postajemo kao zapadni svijet velika misijska zemlja. Hrvatska nije iz toga isključena i to je normalno. Možemo reći da Crkva napokon u novije vrijeme ostvaruje ono što je bitno, dakle, ostvaruje svoju bit da smo zapravo kao cijela Crkva, misijska Crkva. Ono što jesam donijet ću sa sobom i dati drugima. Ono što drugi imaju oni će i mene time obogatiti i to je zapravo univerzalnost Crkve koja znači međusobno obogaćivanje i to je zapravo ljepota Crkve”, istaknuo je.

Zato kada uzmemo zapadni svijet i kako se stvari odvijaju i koliki je pad vjere i nepovjerenje u Crkvu postajemo kao zapadni svijet velika misijska zemlja.

Kazao je da još uvijek ima vedrinu svoje naravi koju nikako ne da te je dodao: “Ovdje sam prvi puta čuo za pojam stres. To je pojam koji ne postoji kod mene. Onaj koji radi svoj posao svaki dan, koji trči lijevo i desno radi svoj posao i zašto bi taj posao doživljavao kao stres. Istina je da nam je u ovom zapadnom svijetu rokovnik pun različitih rokova i to je tako, ali mislim da kad čovjek radi svoj posao može sačuvati i tu vedrinu i imati najprije ono bitno na umu da to radi za Boga, da to radi za ljude i u konačnici za Božje kraljevstvo. I onda stres pada u drugi plan”.

Ostati Kristov svećenik

Vlč. Odilon Singbo kazao je da zadnjih nekoliko mjeseci boravio u Americi i da je teško promatrati sve što se događa. “Mi smo u jednoj fazi poremećaja vrijednosti, bilo u društvu općenito, bilo u Crkvi. Trebamo biti dovoljno iskreni i dosljedni sebi i reći da u Crkvi nisu više dovoljno jasne stvari kao što su nekada bile. Ili jednostavno mi smo u tom vremenu kada vidimo da puno toga se mijenja. Nije pitanje hoćemo li dati popust ili nećemo li dati popust, nego ako nemamo jasnoću, ako nismo autentični u onome što živimo, ako smo uvijek skloni nekakvoj prilagodbi, pokušaju prilagoditi se svijetu onda definitivno nemamo razlog za opstanak, nemamo razloga biti tu. Moramo znati granice koje ne smijemo prijeći ako želimo bit Božji, ako želimo biti Kristovi. Ako mi ne utječemo na svijet nego dajemo da svijet utječe na nas koja je onda naša posebnost i specifičnost. Nosim nadu da je Bog taj koji vodi svijet, koji vodi Crkvu i da će buditi uvijek u svakom trenutku rekao bih proroke pa makar iz poganskih krajeva pa da spasi ono što je njegovo”, posvjedočio je.

Moramo znati granice koje ne smijemo prijeći ako želimo bit Božji, ako želimo biti Kristovi.

Osvrćući se na temu pape Franje za ovogodišnji 97 Svjetski dan misija “Žar u srcu, noge na putu” rekao je: “Ono što nosimo u srcu to je ono što nas pokreće. Srce naše postaje pokretačka snaga i ako je to srce nekako tmurno, žalosno, bezvoljno onda ne možemo i ako to srce padne u nekakav duhovni ‘autizam‘ onda ne možemo ići dalje. Jasno je ako želimo danas biti misionari tamo gdje nas je Bog postavio i onda nemamo taj žar u srcu, to oduševljenje, nemamo taj polet i nemamo čime obogatiti i oduševiti druge noge će nam isto postati hendikepirane. Onda ćemo sve oko nas gledati kao nešto negativno, nešto što ne valja, ali zapravo onaj koji ima žar u srcu zarazi sve oko sebe pa i šire. Tako da ovo geslo pape Franje nije samo poziv i opis misionara diljem svijeta nego je to i činjenica koju svaki Kristov učenik treba živjeti”, zaključio je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje!