Vjerujem u život vječni

Posjećivanje grobova naših dragih uz tihu molitvu kršćanski je izraz poštovanja i ljubavi prema pokojnicima, a molitva za sve one koji su se preselili u vječnost nije samo prilika za pobuđivanje sjećanja na osobe koje nam nedostaju, nego i povlaštena prigoda za probuđivanje vjere u vječni život.

I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka.

Svaki čin molitve za pokojne prvenstveno je čin vjere, vjere u postojanje života u vječnom zajedništvu s Bogom koju Crkva nepromjenjivo naučava od samih početaka.

U Apostolskom vjerovanju, najstarijoj kršćanskoj vjeroispovijedi, molimo: “Vjerujem u općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.“ Na sličan način zajednički ispovijedamo tijekom svake nedjeljne mise u Nicejsko-carigradskoj vjeroispovijesti: „Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.“

Što se događa u trenutku smrti?

Prema nauku Katekizma Katoličke Crkve, svaki čovjek u trenutku smrti biva suočen sa istinom o svome životu: zajedno sa svim dobrim i zlim koje je tijekom cijeloga života učinio staje pred Boga, pravednog i milosrdnog Suca, što nazivamo pojedinačni sud.

„Konačna presuda“ koju Bog izriče u času smrti odgovor je na odluku osobe „za ili protiv“ Boga tijekom njezina života. Crkva vjeruje da Božje milosrđe daje svakome čovjeku u trenutku smrti posljednju priliku da se obrati Bogu i pokaje za svoje grijehe, čak i ako je tijekom cijelog života živio odvojeno od Njega.

Crkva vjeruje da Božje milosrđe daje svakome čovjeku u trenutku smrti posljednju priliku da se obrati

Čovjek je onaj koji donosi odluku služeći se slobodom koju mu je Bog dao, a Bog u svojoj pravednosti izriče konačni sud kojim osobi daje vječnu nagradu, primajući je u život vječni, ili vječnu kaznu, prepuštajući je vječnoj odvojenosti od Boga.

Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti od posljedica grijeha, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti moraju podnijeti čišćenje duše kako bi postigli svetost potrebnu za blaženo gledanje Boga. (Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1020-1056).

Čistilište služi čišćenju i ozdravljenju duše

Privremeno stanje čišćenja koje nazivamo čistilište označava prijelaz između ovozemaljskog života i nebeskog blaženstva, a obilježeno je trpljenjem zbog istovremene velike čežnje za zajedništvom s Bogom koju duša osjeća i bolnog iskustva vlastite nedostojnosti i ranjenosti posljedicama grijeha.

Govor o čistilištu potrebno je shvatiti u suodnosu termina čišćenje – ozdravljenje duše kao duhovne stvarnosti koju pokušavamo opisati vremenitim i tjelesnim izrazima.

Čovjek je potreban Otkupitelja da ga ozdravi svojom milošću

Pojam čišćenja ističe Božju svetost, u čijoj se prisutnosti ne smije naći ništa nečisto, kao i izopačenost grijeha koji kalja izvornu ljepotu duše, no treba istaknuti kako Crkva u nauku o grijehu uvijek govori o ljudskoj ranjenosti grijehom. Čovjek je ranjen i potreban Otkupitelja da ga ozdravi svojom milošću.

Tijekom života duša se liječi od posljedica grijeha ponajviše primanjem sakramenata i iskrenim molitvenim životom. Činima ljubavi prema Bogu, djelima milosrđa i pokore čovjek postupno ozdravlja od svoje sebičnosti i nepovjerenja u Boga, a ukoliko nužni proces čišćenja nije dovršen za života, nastavlja se nakon smrti stanjem čistilišta.