Čovjekovi strahovi često su povezani sa situacijama u kojima su ugrožene neke njegove vrijednosti, bilo da je riječ o materijalnim vrijednostima, egzistencijalnim vrijednostima, moralnim ili etičkim vrijednostima, piše fra Darko Tepert za Svjetlo riječi. Isus u Govoru na gori u Matejevu evanđelju upozorava svoje učenike da ne moraju biti tjeskobno zabrinuti ni za što. On kaže: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?”, te im daje primjere iz prirode i iz Biblije: „Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?” Na koncu dodaje: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6,25-34).

Ljubavlju protiv straha

Ono što se obično u društvu shvaća kao vrijednosti nije među pravim vrijednostima kraljevstva nebeskoga i ne predstavlja ono pravo blago. Zemaljske su vrijednosti prolazne, a kraljevstvo je nebesko neprolazno. Zato srce treba biti usmjereno na Boga, što odgovara zapovijedi koju će Isus preuzeti iz Ponovljenoga zakona i postaviti na čelo svih zapovijedi: ljubiti Boga svim srcem.

Zemaljske su vrijednosti prolazne, a kraljevstvo je nebesko neprolazno.

Isus također naglašava da se ne može istovremeno služiti i Bogu i bogatstvu. Bogatstvo je u židovskom shvaćanju jednako čovjekovoj snazi. Sve ono što čovjek ima, svu svoju snagu treba usmjeriti na Boga, što također odgovara zapovijedi koju Isus preuzima: ljubiti Boga svom snagom. Doista, prema židovskom tumačenju zapovijedi ljubavi prema Bogu, židov je dužan Boga ljubiti svom snagom, a to znači svim svojim imanjem, svim svojim bogatstvom. Za to je potrebna jasnoća pogleda. Takav pogled, takvi životni stavovi, takva svjetlost koja je u njemu, omogućuju čovjeku da se usmjeri na Boga.

U navedenom odlomku iz Evanđelja po Mateju Isus govori o onom trećem dijelu zapovijedi ljubavi prema Bogu: ljubiti Boga svom dušom. Duša u hebrejskom jeziku i u semitskom mentalitetu označava život. Zato Isus i kaže: „Ne budite zabrinuti za život svoj.”

Protiv zabrinutosti

Ključni pojam za razumijevanje odlomka jest ‘zabrinuti’ i ‘zabrinutost’, a ponavlja se čak šest puta. Grčka riječ koja se skriva iza ovoga pojma označava i zabrinutost i tjeskobu. Zabrinutost o kojoj Isus govori jest zabrinutost za jelo, piće i odijelo. Riječ je o samom preživljavanju. Zato njegove riječi i jesu tako zahtjevne. Sijanje, žetva i sabiranje u žitnicu bili su muški poslovi, dok je predenje bilo ženski posao. Tako Isus već u svojem prvom primjeru uključuje sve ljudske djelatnosti.

Salomon je, zbog opisa u Prvoj knjizi o Kraljevima, bio uzor mudrosti i bogatstva (usp. 1Kr 3,13; 10,14-27). Isus ga postavlja kao primjer čovjeka čiji sjaj i bogatstvo ne mogu nadmašiti ono pravo bogatstvo i onaj pravi sjaj koji daje Bog.

Već su drevni židovski tumači Svetoga pisma u Talmudu, tumačeći odlomak iz Knjige Izlaska o mani s neba kojom je Bog hranio Izraelce, zaključili da ne smiju dopustiti da ih svakodnevne brige oko hrane, pića i odijevanja udalje od proučavanja Zakona.

Vrhunac Isusovih riječi nalazi se pri kraju odlomka: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” U tome je pravo bogatstvo.

Prava kvaliteta života

Svaka zabrinutost i tjeskoba umanjuje kvalitetu čovjekova života. Zabrinutost šteti zdravlju, i duhovnom i psihičkom; smanjuje čovjekovu učinkovitost i uopće volju za poslom; pogoršava njegove odnose s drugim ljudima; umanjuje njegovu sposobnost da vjeruje Bogu i da se u njega uzda. Zato Isus ovo govori za čovjekovo dobro.

Vjernik bi trebao zastati i promisliti koje su njegove stvarne brige i tjeskobe. Pritom treba razlikovati zabrinutost od brižnosti. Zabrinutost čovjeka koči, zaustavlja i guši, a brižnost ga pokreće.

Vjernik bi trebao zastati i promisliti koje su njegove stvarne brige i tjeskobe.

Isus ponavlja svakom vjerniku da je vredniji od ptica i da je vredniji od poljskoga cvijeća. Sjetimo li se bilo čega što nam je lijepo i vrijedno u ovome svijetu, kao vjernici trebali bismo zaključiti da smo Bogu vredniji od svega toga.

Naš nas nebeski Otac ljubi beskonačno i zato se brine za nas. On poznaje sve naše potrebe. On zna koje su od njih istinske, a koje umišljene. Upravo stoga valja prepustiti Ocu svu svoju brigu.

Tražiti najprije Kraljevstvo znači staviti Boga na prvo mjesto. Kršćanin treba neprestano razmišljati je li mu Bog najvažniji. Je li on važniji od toga što će i kada će jesti, što će i kada će piti, što će i kada će odjenuti? Ako je netko zbog hrane, pića ili odijela spreman narušiti svoje odnose s drugim ljudima, onda mu Bog nije važniji od toga.

Vjernik treba promisliti je li mu Bog važniji od visine plaće, od položaja na radnom mjestu, od toga koji će posao trebati obavljati. Ako je zbog plaće, položaja ili konkretnoga posla spreman narušiti svoje odnose s drugim ljudima, Bog mu nije na prvom mjestu.

Kristov učenik treba razmisliti je li mu Bog važniji od onoga što posjeduje, od njegova zemljišta, kuće ili stana.

Kristov učenik treba razmisliti je li mu Bog važniji od onoga što posjeduje, od njegova zemljišta, kuće ili stana. Ako je zbog uređenja granice svoga posjeda ili zbog zajedničkih poslova i obaveza u zgradi spreman narušiti svoje odnose s drugim ljudima, Bog mu nije na prvom mjestu.

Kad Isus kaže čovjeku da ne bude zabrinut za sutra, on mu ne kaže da ne smije planirati svoj život, planirati primitke i izdatke. Naprotiv, to je sastavni dio života. Isus čovjeku, međutim, kaže da ne smije biti zabrinut. Planiranje je dobro utrošeno vrijeme. Tjeskobno se brinuti jest izgubljeno vrijeme.

Samo Bog

U temelju je ispravna kršćanskoga stava ono što je Isus pokazao prilikom kušnje u pustinji. Tri su kušnje kroz koje Isus prolazi. U prvoj kušnji đavao ga navodi da od kamenja napravi kruh. Da je to učinio, Isus bi se usprotivio Očevoj volji. Kamen nije u Božjem naumu bio predviđen da postane kruhom. Zato Isus navodi riječi Ponovljenoga zakona koje naglašavaju važnost vršenja Božje riječi, to jest njegove volje. U drugoj kušnji đavao traži od Isusa da se baci s ruba Hrama kako bi pokazao da ga Otac čuva. Na taj način izaziva Isusa da svoj život dovede u opasnost zbog običnoga testa. Život je vredniji od testa, od avanture i od nečijega hira. Zato Isus ne želi kušati svoga Oca. U trećoj kušnji đavao traži od Isusa da mu se pokloni pa će mu dati sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu. To je kušnja moći i bogatstva. Isus zna da je sve njegovo bogatstvo u Ocu i da bi sve to izgubio kad bi se poklonio đavlu.

Ako čovjek sav svoj život usmjerava na Boga, ako svu svoju snagu crpi iz Boga, ako motivaciju za sve svoje odluke i postupke nalazi u Bogu, onda nikakve životne okolnosti, koliko god one bile zahtjevne ili opasne, neće moći u njega usaditi tjeskobu i strah. Jedini strah o kojem Sveto pismo govori u pozitivnom smislu i jedini strah koji bi čovjek trebao imati jest strah Božji. Pritom valja primijetiti da se ne govori o strahu od Boga, nego se misli na strahopoštovanje prema Bogu koje je potaknuto njegovom svemoći, njegovom ljubavlju i njegovim milosrđem prema čovjeku.