Papa Franjo je povodom 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom opće Crkve, na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 2020., u osmoj godini pontifikata, objavio apostolsko pismo “Patris corde”. Njime je ujedno proglasio Godinu svetoga Josipa. O tom Papinom dokumentu govorio je prof. Josip Šimunović, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prenosi Vatican News.

U evanđeljima ne možemo naći niti jednu Josipovu riječ. Njegova pouzdanost i poslušnost ispunjene su šutnjom. Može se pojaviti određena žalost što nemamo Josipovu niti jednu zapisanu riječ, no… Augustyn Pelanowski u svojoj knjizi Josipov san ovako razmišlja nad šutnjom svetoga Josipa: „Još od davnina svi su začuđeni Josipovom šutnjom. Bilo je pokušavano u tome otkrivati obilježja njegova skromna karaktera. Sigurno je istina da je bio skroman, ali njegova šutnja otkriva i drugu istinu. Njegova šutnja govori! Otajstvo utjelovljenja Boga ne može se izraziti riječima.“[1] Spomenuti autor postavlja pitanje: „Možda je Josipova šutnja bila izraz vjere u Isusovo božanstvo?“[2] i pokušava dati odgovor: „Ne govori ništa jer ima ispred sebe Neizrecivoga!“[3] Matej evanđelist predstavlja svetoga Josipa upravo na taj način, „kao nekoga tko iz strahopoštovanja nije u stanju izreći otajstvo koje je nosio na rukama u liku malenog dječaka.“[4] Tako i Dominique Joseph pita: „Je li sveti Josip, čiji su osobnost i poslanje usmjereni prema rastu, mogao biti što drugo doli čovjek tišine?“[5]

Šutnja je također izvrstan i prokušan put prema Bogu i Isusu Kristu. Ima svoju svrhu u danima našega darovanog života.

Bitno je njegovanje šutnje u životu vjernika. Njegovanje šutnje oplemenjuje, daje snagu, govori, usmjeruje… U svakodnevici nismo baš naviknuti na šutnju, bojimo se šutnje, a šutnja nam može mnogo toga korisnoga otkriti o nama samima i o drugima oko nas.[6] Šutnja je također izvrstan i prokušan put prema Bogu i Isusu Kristu. Ima svoju svrhu u danima našega darovanog života. Pomaže nam na razne načine da budemo i ostanemo ljudi te nam srce i duh usmjeruje prema Stvoritelju i njegovu Sinu. Iako je svijet koji nas okružuje svijet buke, zvukova i brzine, trebamo biti sposobni tišinu, šutnju oživjeti u vlastitom životu. Kad osjetimo i upoznamo svrhovitost i životnost šutnje u vlastitom životu, onda svijet, život i ljude oko nas gledamo i doživljavamo bistrijim očima i zdravijim srcem. Kad osjetimo i upoznamo svrhovitost i životnost šutnje u vlastitom životu, onda tu korisnu vježbu možemo preporučiti i drugima. Zato je dobro da u svijetu buke i strke, naučimo u određenim trenucima šutjeti pa uz pomoć šutnje otkrivati Boga i Isusa Krista, otkrivati sebe sa svojim plus i minus obilježjima, njegovati pozitivna, a negativna ispravljati, otkrivati bogatstvo drugoga u različitosti te učiti one koji su nam povjereni doživjeti šutnju, živjeti sa šutnjom, slušati šutnju i djelovati iz šutnje.

Kad osjetimo i upoznamo svrhovitost i životnost šutnje u vlastitom životu, onda tu korisnu vježbu možemo preporučiti i drugima.

Ivica Raguž u svojoj knjizi Šutnja – dokolica – molitva progovara o svetoj šutnji kršćana. Vrlo kratko u kontekstu teme našega predavanja donosimo obilježja kršćanske šutnje kao određena teorijska saznanja o njezinoj svrhovitosti i bremenitosti. U tim teorijskim saznanjima otkrivaju se poticaji za njezino praktično uprisutnjenje u vlastitom životu kao i poticaj da se šutnja učini bliskom, mogućom i prihvatljivom učenicama i učenicima:

– Šutnja kao slušanje Boga – Kršćanska šutnja je relacijska šutnja. Ne smije se misliti kao odsutnost riječi, kao susret s nečim što nema riječi. Šutnja u Bogu uvijek je šutnja riječi. Kršćanska šutnja treba biti šutnja s Riječju i pred Riječju.

– Šutnja kao odmak od buke ovoga svijeta – Šutnja ušutkava naše misli i riječi koje nam ne dopuštaju da slušamo Boga.

– Šutnja – reći Bogu „Ti“ – U šutnji se smirujemo za susret s Bogom. Tada Bog prestaje biti „netko“ za nas, a postaje „Ti“.

– Šutnja kao „opčinjenost prisutnošću Ljubljenoga“ – U šutnji dopuštamo da Bog djeluje u nama, da nas preobražava u sebe.

– U šutnji prestajemo biti svatko – Šutnjom susrećemo Boga oči u oči, ali također susrećemo sebe i svoje bližnje.

– Šutnju treba njegovati – Njega šutnje sastoji se u kajanju, ispovijedi, molitvi, čitanju Svetoga pisma, euharistiji, druženju osoba koje njeguju duh i koje omogućuju šutnju, čitanju dobre knjige, slušanjem glazbe.

– Šutnja i vjera – Vjernici koji znaju šutjeti i slušati, čuvaju kršćansku vjeru. Šutnja je slušanje Božjeg govora, ali i Božje šutnje. To je moguće kod onih koji vjeruju u Boga snažnom ljubavlju.

– Šutnja protiv brbljave samodopadnosti – Govoriti o šutnji znači kritički se ophoditi s vlastitim riječima, s njihovom kvantitetom i kvalitetom. Nerijetko gomilamo riječi bez ikakva sadržaja. Tada uviđamo da je šutnja zapravo kritika našeg govora!

– Šutnja protiv ogovaranja – Ogovarajući druge sve više tonemo u vlastitu nesigurnost i usmrćujemo vlastitu osobnost.

– Šutnja nas uči slušati drugoga – Drugi nam također želi nešto reći. Dopustimo da i drugi govori. Drugoga treba slušati i saslušati.

– Šutnja kao obraćenje – Šutnjom ispitujemo svoj život te nas šutnja navodi na obraćenje.

– Šutnja kao sloboda od svijeta i kritika svijeta – U šutnji preispitujemo govor društva u kojem živimo.

– Šutnja kao njega govora i boje glasa – Šutnja doprinosi kulturi njegovana govora i kulturi njegovanih riječi.

– Šutnja proširuje misao – Šutnjom se pozorno sluša te dopušta da se odslušano razvije u duši u konkretnim djelima.

– Šutnja nas uči dobroti – U šutnji učimo koristiti dobrotu naspram zla.

– Šutnja kao zaborav prošlosti i novi početak – Radi se o zaboravu grijeha i prošloga života koji nas sapinje u daljnjem duhovnom razvoju.

– Šutnja kao izričaj savršenog zajedništva – Onima koji su zajedno i koji se vole, više puta nisu potrebne isprazne riječi. Međusobna prisutnost govori za njih.[7]

Šutnja i mir zaista govore. Govore o našem odnosu prema Bogu, prema bližnjima i samima sebi. Ne bi se smjeli bojati šutnje i izbjegavati je u našoj svakodnevici koja ipak više puta voli buku… O važnosti smirenosti, tišine i šutnje, Anselm Grün piše: „Kad sam tih – kad se smirujem i pozorno osluškujem – u mome se srcu može roditi Krist. […] Tek kad se smirim, može se u tišini moga srca roditi Isus kao pravi Iscjelitelj moje duše.“

[1] Usp. Augustyn PELANOWSKI, Josipov san, 241.

[2]Isto.

[3]Isto.

[4]Isto.

[5] Dominique Joseph, Sveti Josip. Biblijske misli o njemu, 11.

[6] Preuzimamo misli iz članka: Josip ŠIMUNOVIĆ, Svakodnevnim do Otajstva. Iskustvo zadivljenosti u vjeronaučnoj nastavi, u: Katehetski glasnik, 10 (2012.) 2, 69-71.

[7] Usp. Ivica RAGUŽ, Šutnja – dokolica – molitva. Tribine „Vesperaesapientiaechristianae“ 4., Zagreb, 2011., 22-43.