Zahvalnost
„Oni koji nisu zahvalni ubrzo počnu prigovarati za sve. Oni koji ne vole mrze. U duhovnom životu ne postoji ravnodušnost prema ljubavi ili mržnji. Zato je mlakost (koja je naizgled ravnodušnost) tako odbojna. Ona je mržnja prerušena u ljubav”, ističe Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Kako doživljavamo druge ili ih procjenjujemo ovisi o našem poimanju stvarnosti i načinima na koje smo poučavani i odgajani.
Odrasli ponekad pokušavaju ne opredijeliti se ni za jednu stranu, biti dobri i pouzdani svima a zapravo (p)ostaju mlaki, ne znaju i ne mogu se nizašto čvrsto opredijeliti ili donijeti odluku. Ako to čine dosljedno, doći će u situaciju da u stvarima koje su njima osobno važne neće biti u stanju odvagnuti što je dobro a što loše. Takva osoba „nije u stanju iz duboka uvjerenja i puna radosti nečemu reći ‘da’ niti uspijeva izgovoriti odlučno dubokim osjećajem potkrijepljeno ‘ne’. Takva osoba izgubila je osjećaj za dobro i loše, nema strasti, gotovo da je postala ravnodušna”, upozoravaju Prekop i Huther. Čini se da je takvih pojedinaca sve više oko nas, pojedinaca koji su emocionalno otupjeli, hodaju poput automata, bez energije ili spremnosti da nešto sami poduzmu.
Oni koji nisu zahvalni ubrzo počnu prigovarati za sve
Tomu uvelike pridonosi i ova sveprisutna tehnologija koja i izgrađene i samosvjesne osobe odvodi u mrak virtualnih događanja. Obećava im dati ono što oni već imaju u sebi, sposobnost snalaženja u prostoru, razmišljanje, donošenje zaključaka i komunikaciju s drugima, a čega nisu svjesni ili im o tome nije dovoljno kazivano tijekom odgojno-obrazovnoga procesa. Sad im se sve to obavlja u svijetu koji nije stvaran i koji ne obećava realne ishode, niti ih ispunjava radošću zbog vlastita napora i truda kojim su došli do određene spoznaje ili postignuća.
Mi se danas hrvamo s Bogom, kako to primjećuje Jordan Peterson. U takvom svijetu bez stvarnih emocija sve je dopušteno, a žrtve se ne računaju. Licemjerje je sveprisutno, a zahvalnost kao pojam i način življenja ne postoji. „Zahvalnost nas sama po sebi čini iskrenima – odnosno, ako to ne čini, onda nije istinska zahvalnost”, zaključuje Merton. Sve je tu za mene i ja sam otvoren svemu, čini se kao jasna krilatica za koju se ne zna čime će rezultirati. „Toliko je problema koje bismo sada mogli nabrojiti, a koji se moraju riješiti, ali niti jedan se ne može riješiti ako Bog ne bude stavljen u središte, ako Bog ne postane ponovno vidljiv svijetu, ako ne postane odlučujući faktor u našim životima i ne uđe u svijet na odlučujući način kroz nas”, istaknuo je papa Benedikt XVI. u svojoj homiliji 7. studenoga 2006.
Mir
„Mir nećemo naći ni pred televizorom, ni pretražujući internet, ni u beskonačnim razgovorima s ljudima. Ako to činimo, dogodi se da smo još nemirniji nego prije”, kazuje Jacques Philippe u knjizi 9 dana za Božji mir u srcu. Da bismo pronašli mir u sebi i oko sebe, potrebno je ustrajati u molitvi, u razgovoru s Bogom, provesti neko vrijeme u samoći kako bismo upoznali sebe i otkrili što je to što želimo, što nam je doista potrebno i jesmo li sretni kad postignemo željeni cilj. Nasuprot tomu, često se i molitva nastoji podvrgnuti vlastitim stavovima i viđenjima stvarnosti. Merton se pita: „Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?”
Lijenost i kukavičluk dva su najveća neprijatelja duhovnog života
Pod utjecajem modernih stremljenja koja čovjeka uzvisuju javljaju se oholost, lijenost i samodopadnost. Ljudi povjeruju da mogu (u)činiti sve pod utjecajem različitih gurua i samozvanih stručnjaka, koji im pokazuju put kojim treba ići, da se mogu vinuti do zvijezda i živjeti ispunjeniji život, bez ikakvih ograda i odgovornosti. Kad naiđu na nekoga tko im ne dopušta takvo ponašanje, postanu nesretni, kukavni i padaju u depresiju, jer sve ono što su ih njihovi „duhovni vođe” naučili pada u vodu. Nemaju se za što uhvatiti. „Lijenost i kukavičluk dva su najveća neprijatelja duhovnog života. A kada se preruše u ‘razboritost’, tada su najopasniji od svih”, upozorava Merton i nastavlja: „Razboritost nas upozorava na uzaludan napor, ali za kukavicu svaki je napor uzaludan… Lijenost se udaljava od svakog rizika. Razboritost se udaljava od beskorisna rizika, ali potiče nas da poduzmemo rizike koje vjera i milost Božja od nas zahtijevaju.”
Molitva
Ne ulažući u sebe, pojedinci gube osjećaj za stvarnost, pretvore se u konzumente koji stalno očekuju nešto za sebe i stalno su u potrazi kako popuniti vlastite praznine koje postaju sve veće uslijed nedostatka kvalitetnoga odnosa s drugima. Prekop i Huther ističu: „Skloni smo orijentirati se prema očekivanjima drugih, dakle prema prosjeku. ‘Normalnim’ smatramo način na koji se ponaša većina, način na koji većina izgleda, ono čemu većina teži, kako većina misli i osjeća. Ako činimo nešto što dovoljno snažno odudara od toga prosjeka, to dovodi do iritacije i nesigurnosti, a to je neugodan osjećaj.”
Potrebno je razviti odvažnost kako bismo postigli istinsku jednostavnost. Ako se kukavički ponašamo, dvojimo u svemu, neodlučni smo i prestrašeni. Oklijevamo jer nemamo istinske vjere jer „vjera ostaje osobno mišljenje”, kazuje Merton. Oklijevajući i bojeći se izbora, gubimo sposobnost procijeniti što je dobro za nas a što nije. Nemamo nade, ne usudimo se moliti jer ne znamo istinski moliti. Sami smo sebi ometači „…toliko smo nesigurni da ćemo biti uslišani da u samu činu molitve svojom ljudskom mudrošću krišom tražimo pogodan zamjenski odgovor”, upozorava Merton.
Nada je ono što nam je potrebno u vremenima u kojima živimo.
Ako te i svi ostave, ja te ostaviti neću, govori Gospodin. „Bog nam nije dao moralni zakon kako bismo osjećali krivicu i grižnju savjesti, nego kako bismo bili istinski sretni. Zamislite kako bi život bio prekrasan kada nitko ne bi lagao, krao, bio kivan ili iskorištavao druge ljude. Duboko u sebi znamo da smo stvoreni kako bismo bili takvi ljudi, a trpljenje u ovome životu može nam pomoći u postizanju toga cilja”, kazuje Trent Horn u knjizi Zašto smo katolici i dodaje: „Problem zla nije Božji problem – to je naš problem.”
Tom Holland u knjizi Vladavina ističe kako je Augustin ustvrdio da zlo ne postoji samo i neovisno, nego je ono tek iskvarenost dobrote, te da ne postoji ništa smrtno što nema barem iskricu nebeskoga. „Jer onaj grad, u kojem je nama obećano vladati, toliko je daleko od ovoga koliko nebo od zemlje, od vremenitih radosti – život vječni, od ispraznih hvala – postojana slava, od društva smrtnika – društvo anđela, od svjetlosti sunca i mjeseca svjetlost onog koji je načinio sunce i mjesec”, kazivao je Augustin.
Steći sposobnost gledanja drugih i same zbilje koja nas okružuje očima vjere i otvorena srca, može se ostvariti molitvom i nadom. „Kad je osoba potpuno zaokupljena vlastitim svijetom, materijalnim stvarima, onim što može učiniti, svime što je izvedivo i donosi joj uspjeh… tada joj sposobnost opažanja Boga slabi…”, istaknuo je papa Benedikt XVI.
Izvor: Svjetlo riječi