U čemu se sastoji radost uskrsne vjere? Što je to što kršćanina iz temelja razlikuje od pripadnika drugih religija? Zašto je stvarnost eshatološke vječnosti, koja započinje već ovdje na zemlji, suvremenom društvu tako teško pojmljiva – do te mjere da se kršćanstvo sve češće svodi na tradicionalni folklorni element naroda kojem pripadamo, bez dubljeg, osobnog i duhovnog značenja?
Kršćanstvo se pokušava prikazati dostatnim u puko „obavljanje“ mise. Isusova žrtva – koja nadilazi svako vrijeme, pa tako i ovo moderno – često se pogrešno shvaća. To se očituje u ponašanju onih koji Krista vide samo kao povijesnu osobu iz vremena u kojem je živio kao čovjek. Za njih tu priča s kršćanstvom završava.
Međutim, kršćanstvo nije samo povijest. Isus Krist nije samo dio prošlosti – On ju nadilazi. Postojao je prije svakog stvorenja, jer je sam Stvoritelj i genijalan Kreator svekolike stvarnosti.
Raskoš Božjega stvaranja očituje se u svakom detalju svijeta koji nas okružuje.
Suvremeni čovjek, međutim, sve rjeđe obraća pozornost na stvarnosti koje nisu podložne tehnološkom napretku. Vrijednost tehnologije istisnula je vrijednost ljudske osobe – njezine duše i duha. Čovjek je postao sredstvo, kotačić u stroju tehnoloških ideologija. Kada se i govori o čovjeku, to najčešće nije zbog njegove istinske dobrobiti, nego radi njegove korisnosti.
U takvom svijetu često su zanemarena temeljna ljudska prava. Čovjek se više ne prepoznaje kao Božje stvorenje, a još manje kao Božje dijete. Njegovo podrijetlo biva svedeno na ograničenja ljudskog uma i mišljenja okoline. Opasnost je upravo u tome da čovjek zaboravi vlastitu vrijednost.
Ako nije ukorijenjen u Isusa Krista, lako će ga pokolebati oni koji ne poznaju Boga. Ako zanemari silu koju mu je Krist darovao pashalnim otajstvom i pobjedom uskrsnuća, njegov će život postati tegoban put nepravdi, u kojem će se činiti da zlo neprestano pobjeđuje.
Zato se suvremeni kršćani trebaju probuditi.
Trebaju moliti za milost i snagu Duha kojega su primili na krizmi, a koji je često zaboravljen zbog pogrešnog vjerskog odgoja i površnih stavova. Gospodin nam je dao istog Duha kojeg je dao apostolima na dan Pedesetnice. Apostoli nisu bili bolji ni svetiji od generacija koje su došle nakon njih – ali su srcem odlučili vjerovati, ne sumnjati u Isusov božanski identitet, ne zanemarujući pritom ni njegovu ljudsku narav.
Ta se narav nije izgubila uskrsnućem, već se preobrazila i omogućila svakome tko vjeruje da je Isus Krist Sin Boga živoga – novu dimenziju života već ovdje na zemlji i obećanje vječnoga života.
No, da bismo to mogli živjeti, potrebno je uvijek iznova moliti da prepoznamo tog istog živog Boga u svakodnevici – koja se, samo naizgled, čini dovoljna sama sebi.
Izvor: Mreže riječi