Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta “1000 kilometara za Papu”, s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod.

Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II. Tekst “Gospodin je ovdje i zove te” uoči 43. obljetnice (16. listopada 1978.) izbora Karola Wojtyle za papu prenosimo u cijelosti.

Gospodin je ovdje i zove te

Teška vrata Sikstinske kapele bila su zatvorena. Trajalo je prebrojavanje glasova. „Wojtyla, Wojtyla, Wojtyla…“ Krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, kardinal s Istoka, poznat među crkvenim ocima, ali nepoznat široj javnosti, biskup koji je na početku zasjedanja Sabora sjedio u posljednjim redovima, dlanovima je prekrio lice. A onda mu je nizozemski kardinal Maximillien de Furstenberg šapnuo: „Adeste Dominus et vocat te! Gospodin je ovdje i zove te!“ Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

Sveti Ivan Pavao II. kad je imao godinu dana

Iznad kapele uskoro se pojavio bijeli dim. Nešto prije 19 sati, toga ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, kardinal Pericle Felici izašao je na balkon bazilike. “Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam”. U trenutku kada je kardinal Felici izgovorio ime Karol, mnogi su pomislili da je za novoga Petrova nasljednika izabran kardinal Carlo Confalonieri, dekan kardinalskoga zbora. No, zbunilo ih je nepoznato prezime, čudno izgovoreno. Wojtyla!? Tko je, odakle dolazi? Novinari okupljeni pred Tiskovnim uredom Svete Stolice užurbano su krenuli u potragu za biografijom 264. pape i pravilnim izgovorom njegovog prezimena.

Na postavljeno pitanje: “Prihvaćaš li?”, odgovorio je: “U vjerskoj poslušnosti Kristu, Gospodinu mome, Majci Kristovoj i Crkvi, svjestan velikih teškoća, prihvaćam.”

„Poljak je! Poljak je!“, vikao je jedan svećenik mašući bijelim rupčićem u mnoštvu koje je sve više punilo vatikanski trg. Kao da je želio privući pozornost onih koji u tome trenutku nisu znali da novi papa dolazi s Istoka, iz nepoznate zemlje bremenite povijesti, odvojene od svijeta željeznom zavjesom.

Nešto prije toga on se predstavljao kardinalima. Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

A onda se pojavio pred oduševljenim mnoštvom. Protokol i tradicija nisu predviđali obraćanje. No, on je poželio nešto reći: „Još uvijek smo u tuzi za ljubljenim Ivanom Pavlom I. Časni kardinali izabrali su novoga biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje. Daleke, ali bliske u zajedništvu i kršćanskoj tradiciji. Ne znam hoću li se moći dobro izraziti na vašem … našem talijanskom jeziku. Ako pogriješim, ispravite me!“

Zanemario je protokol i to nije činio sjedeći. „Svoju ću braću primiti stojeći…“

Komunikacija je bila uspostavljena, simpatija je bila obostrana, srca Rimljana (i onih koji su doputovali u Vječni Grad) osvojena. Uslijedio je dugotrajan pljesak koji se na vatikanskom trgu, ali i mnogim trgovima svijeta, prolamao i nije prestajao punih 26 godina.

Sv. Ivan Pavao II. / Foto: Vatican Media

U njegovoj Poljskoj neizmjerno veselje. Suze radosnice, puni trgovi. Prva misa zahvalnica slavljena je u krakovskoj bazilici svete Marije, a u ponoć su se vjernici okupili u katedrali na krakovskom brežuljku Wawel. Poljaci su bili istovremeno tužni i ponosni. Tužni su ponajviše bili vjernici Krakowa koji su nadbiskupa zvali “ujakom”. A ujak je uvijek imao vremena za svoju obitelj. Do ovoga trenutka. Ponosni su bili jer je svijet dobio papu Poljaka.

Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“

No, bilo je i onih koji se nisu radovali. Službena objava vijesti kasnila je jer vlasti nisu znale kako reagirati tj. kako obezvrijediti i umanjiti značaj toga izbora. U 21 sat Poljski radio još uvijek nije objavio vijest. Sutrašnje novine donijele su tek nekoliko redaka. Kako je jednom prilikom izjavio bečki kardinal König, izbor jednog Poljaka za Papu bio je “psihološki potres za cijelu Istočnu Europu”. Od svih ljudi na svijetu, službena Warszawa i Moskva najmanje su željele jednog Poljaka – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu.

Čovjek snuje, Bog određuje

Prije polaska na konklave oduzeta mu je diplomatska putovnica i izdana turistička. Ispraćen je prijetećim riječima: „Samo idite! Obračunat ćemo se kad se vratite!“ Karol Wojtyla otputovao je u Rim s malim kovčegom u kojem je bio pribor za osobnu higijenu, Biblija i kardinalska odora. Nije se vratio. “Zadržan” je u Vatikanu.