Gretchen Erlichman ovog tjedna ulazi u samostan Gospe od Milosti u Connecticutu. Njezine riječi na rastanku odraz su na smisao patnje, piše Aleteia.
“Tko se onda može spasiti?”

Tijekom posljednjih mjeseci bili smo prisiljeni suočiti se sa stvarnošću naše smrtnosti. Svi smo pogledali u bezbrojna maskirana lica koja odražavaju našu vlastitu tjeskobu. Pretrpjeli smo gubitak udobnosti i osobni osjećaj nepobjedivosti. Ipak, ispod krize neugodnosti krila se dublja briga – strah od smrti. Iako smo se trudili pridržavati se najnovijih smjernica kako bismo sačuvali svoju fizičku dobrobit, jesmo li ikad uzeli dovoljno vremena za razmatranje duhovnog zdravlja svoje duše?

Nažalost, bila nam je potrebna globalna pandemija da bismo započeli, čak i samo na trenutak, da razmotrimo svoj kraj – neizbježni susret sa smrću i presudom, rajem ili paklom. Još je tragičnije, kako se stvari razvijaju prema normalnosti, vraćamo se u život ometen mamcima udobnosti i uočljivom potrošnjom. Ipak, bez obzira na to odlučili li se tome pozabaviti ili ne, naše je zemaljsko postojanje uvijek bilo obojano stvarnošću smrti: “Prah si i u prah ćeš se vratiti” (Post 3,19). Moramo stoga računati s privremenošću svojih tijela, vječnošću svojih duša i neizbježnim pitanjem spasenja.

Ostani budan

Smrt je uvijek pred nama. Njezin hitan pristup obvezuje nas da se pripremimo za susret s našim Stvoriteljem. Suočeni s nihilističkom kulturom slijepog prihvaćanja i ravnodušnosti, puno je lakše progutati optimizam u kojem nijedna ljudska slabost ili nedostatak ne isključuje čovjeka iz uživanja u raju.

Ako nema posljedice grijeha, što je onda Krist zaslužio svojom smrću na križu?

Uistinu je daleko teže poslušati Kristove riječi upozorenja: “Zato budite budni, jer ne znate ni dana ni sata” (Mt 25,13). Iako je prijašnji stav tolerantniji prema našoj paloj prirodi, što bi to onda značilo za kršćanstvo? Ako su svi spašeni, bez pitanja, koja je onda svrha življenja kršćanskog života? Koji je smisao? Ako nema posljedice grijeha, što je onda Krist zaslužio svojom smrću na križu?

Tada možemo postaviti pitanje: “Tko se onda može spasiti?” (Matej 19,25). Odgovor leži u našoj suradnji s Božjim suverenim činom spasenja. Baš kao što su deve velike, a oči igala male, tako i kršćansko sudjelovanje u Kristovom spasiteljskom činu nije lako, ali Krist nas istovremeno uvjerava da je “ljudima to nemoguće, ali za Bogu je sve moguće” (Matej 19, 16-30). Krist se utjelovio upravo radi našega spasenja; Bog nas je toliko ljubio da je svoga Sina prinio kao žrtvu da bi zaslužio naše opravdanje (KKC 2020). „Jer Sin Čovječji je došao tražiti i spasiti izgubljeno“ (Luka 19,10). Grijeh je uparen s posljedicama, a naš život je izgubljen kao rezultat grijeha. Ipak, kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće, Krist nudi lijek za naš strah od smrti.

Svi smo pozvani

Sudjelovanjem u milosnom životu svi smo pozvani u slavu spasenja. Kroz naše krštenje dan nam je nagovještaj budućeg života i spas za našu tjeskobu zbog smrti. Prihvaćajući smrt u sjedinjenju s Kristovom žrtvom na križu mi živimo, a krštenje započinje tu preobrazbu: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. “(Rim 6,4). Ispuniti svoj krsni poziv znači umrijeti sebi, svojim smetnjama i svojim rasipanjima – po tome možemo živjeti u sjedinjenju s Kristom sada, u ovom trenutku, svjesni da nam može biti posljednji.

Biti kršćanin znači čuvati stvarnost spasenja. Možemo se prisloniti uz društvene norme i ignorirati učenja evanđelja ili možemo prihvatiti dužnosti svojih krsnih obećanja i osobno sudjelovati u djelu spasenja koje je zaslužio Krist, radi sebe i drugih. Možemo i trebamo prinositi molitve i žrtve za vlastiti rast u svetosti, za obraćenje drugih i za pročišćenje svetih duša u čistilištu. Usput, ne bismo se trebali ustručavati moliti za Božje milosrđe i često se služiti sakramentima, posebno sakramentom ispovijedi. Ujediniti se s Kristom zahtijeva naš napor, usprkos događajima u prošloj godini koji su doveli u pitanje našu odlučnost u borbi za spas duša. Međutim, ako nas je pandemija ičemu naučila, to je da bismo trebali biti budni, jer ne znamo kada će doći naše vrijeme (usp. Marko 13,33).

Moj vlastiti poziv …

Sljedećih ću dana odgovoriti na svoj vlastiti poziv da sudjelujem u Božjem suverenom činu spasenja. Ući ću u formaciju s dominikanskim samostanom Gospe od Milosti i tamo ću usvojiti zagovor i pokoru koju su živjele klauzurne dominikanske redovnice. Skriveni trudovi posvećenih redovnika i, što se tiče svakog kršćanina koji nudi molitvu i pokoru, mijenjaju tijek povijesti, omogućujući mnogim dušama da dođu u kontakt sa spasiteljskim Kristovim milostima.

Pakao je stvaran. Tako je i s nebom. I, nakon što umremo, svi ćemo se suočiti s presudom. Dakle, možemo stati uz bok sumnjičavim učenicima i promrmljati: „Ova je besjeda teška; tko to može prihvatiti? ” (Ivan 6,60), ili možemo odgovoriti na svoj krsni poziv i sudjelovati u bitci za duše. Bez obzira odlučimo li to prepoznati ili ne, naš je kraj uvijek pred nama. Tko se onda može spasiti ?. . .  Budite uvjereni, možemo se spasiti!