Kvaliteta života nakon smrti ovisi o kvaliteti života na zemlji: koliko je u njemu bilo dobra, a koliko zla, koliko Dobrog, a koliko Zlog. U trenutku smrti nastupa vrijeme žetve. Neki se u zagrobnom životu odmah raduju nepojmljivoj sreći, drugi prolaze bolno čišćenje poradi svojih grijeha, a mi koji smo na zemlji možemo im pomoći. Postoje i oni koji podnose neshvatljive muke cijelu vječnost i izvan dosega su bilo čijeg djelovanja, čak i Božjega, koji je čovjeku dao slobodu i koji poštuje njegov slobodan izbor, makar posljedice tog izbora bile tragične, piše portal Božje milosrđe.

Sestra Faustina u svom Dnevniku piše: „Kada je, oko jedan u noći, preminula s. Dominika, došla mi je dati do znanja da je umrla. Žarko sam se pomolila za nju. Ujutro su mi sestre rekle da je umrla. Odgovorila sam da znam jer je bila kod mene. Sestra bolničarka me zamolila da joj pomognem obući je. U trenutku kada sam ostala sama s njom, Gospodin mi je dao spoznaju da još trpi u čistilištu. Podvostručila sam svoje molitve za nju. No, usprkos gorljivosti kojom sam uvijek molila za naše pokojne sestre, zabunila sam se u računanju dana i umjesto tri dana molitve, kao što to određuju pravila, ja sam prikazala samo dva dana. Četvrtog mi je dana dala do znanja da se od mene traži još molitve i da joj je molitva potrebna. Odmah sam rekla nakanu: čitav dan prikazati za nju, i ne samo taj dan, već više njih, kako mi je to nalagala ljubav prema bližnjemu.“ (Dn 1382)

Postoje mnoga svjedočanstva o “povratku s onoga svijeta”. “Umrli” se pokazuju ne samo svetima, nego i vjerski ravnodušnima, čak i ljudima koji nisu vjerovali u zagrobni život. (Sada vjeruju.) Dolaze k svojim bližnjima ili potpuno nepoznatim ljudima. Ponekad se čini da su vezani uz određeno mjesto. Kucaju na vrata ili se iznenada pojavljuju i kroz zatvorena vrata. Nekad ih se može vidjeti jasno kao za života, drugi put pak, kao u izmaglici. Jedni ostavljaju dojam vedrih i sretnih, drugi kao da trpe. Jedni šute, drugi traže molitvu ili da se prikaže sv. misa za njih. Sumnjičavci pitaju: “A što zapravo znamo o zagrobnom životu? Zar se itko od tamo vratio?” Naravno, mnogo ih se vratilo. Krist nas po svojoj Crkvi uči: ako čovjek umre u prijateljstvu s Bogom i ako je dao zadovoljštinu za grijehe koje je nažalost učinio za vrijeme zemaljskog putovanja, u trenutku smrti prelazi u život vječni s Bogom. Božja Riječ nam govori: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2, 9) Ako čovjek umire pomiren s Bogom, ali nije dao zadovoljštinu u punini za počinjene grijehe, u trenutku smrti, nakon suda, odlazi u čistilište kako bi ondje – kako to kaže biblijska usporedba – platio sve do posljednjeg novčića. Spašen je za budućnost te, pošto izvrši pokoru za grijehe, odlazi u nebo. Sveti Grgur Nazijanski piše: „Duh koji je napustio tijelo, ne može biti sudionikom Božjeg života, prije nego čistilišni oganj ne očisti prljavštinu koja ga je onečistila.“ A što je s pokorom koju dobijemo nakon ispovijedi – mogao bi se netko zapitati. Ona je često simbolična i više predstavlja poticaj za vršenje istinske pokore.

Ako čovjek umire pomiren s Bogom, ali nije dao zadovoljštinu u punini za počinjene grijehe, u trenutku smrti, nakon suda, odlazi u čistilište.

Postoji, nažalost, još i treća mogućnost: onaj tko krši Božje zapovijedi i umire u teškim grijesima, bez kajanja i žaljenja, biva, prema vlastitom konačnom izboru, odijeljen od Boga, izvora ljubavi, istine i ljepote za svu vječnost. Kao što je neopisiva radost u nebu, tako je neopisivo trpljenje u paklu.

Čistilište

Neki svetci (bl. Katarina Emmerich, sv. Katarina iz Genove, sv. Brigita Švedska, bl. Stanislav Papczyński i dr.) imali su milost vidjeti čistilište. Onamo je s. Faustinu odveo Anđeo čuvar. Ovako opisuje taj događaj. “Tada sam upitala Gospodina Isusa: ‘Za koga još trebam moliti?’ Isus mi je odgovorio da će mi iduće noći dati spoznaju za koga trebam moliti. Ugledala sam svog Anđela čuvara koji mi je rekao da pođem s njim. U jednom trenutku našla sam se na zamagljenu mjestu, ispunjenom ognjem, a u njemu čitavo mnoštvo duša koje trpe. Te duše žarko mole, ali same sebi ne mogu pomoći. Jedino im mi možemo priteći u pomoć. Oganj u kojem su gorjele mene se nije doticao. Moj Anđeo čuvar nije me napuštao ni trenutka. Upitala sam te duše koje je njihovo najveće trpljenje. Odgovorile su mi jednoglasno da je njihova najveća patnja čežnja za Bogom. Vidjela sam Majku Božju kako se spušta nad duše u čistilištu. Duše Mariju zovu Zvijezdo Mora. Ona im donosi osvježenje. Htjela sam dulje razgovarati s njima, ali mi je Anđeo čuvar dao znak za polazak. Izašli smo kroz vrata tog zatočeništva patnje. [Čula sam nutarnji glas] koji mi je rekao: Moje milosrđe ne želi, ali pravednost to nalaže. Od tog trenutka tješnje sam povezana s dušama u čistilištu.” (Dn 20)

Upitala sam te duše koje je njihovo najveće trpljenje. Odgovorile su mi jednoglasno da je njihova najveća patnja čežnja za Bogom.

Koliko trpe duše u čistilištu? Sv. Augustin je smatrao da jedan dan čistilišne muke možemo usporediti s tisuću dana trpljenja na zemlji. Na drugom je mjestu pozivao: „Dođite u pomoć tim bespomoćnim dušama čije su muke neusporedivo veće od svega što je moguće trpjeti u ovom životu.“ I sv. Anzelmo jednako je govorio da je najmanja kazna u čistilištu puno bolnija od  najveće patnje na zemlji. A koliko dugo traje čistilište? Na to pitanje nema službenog odgovora Crkvenog Učiteljstva, a sv. Robert Bellarmin, teolog, piše: “Sigurno je da čistilišne muke mogu trajati deset, pa čak i dvadeset godina, a ja se usuđujem tvrditi čak i sto, i tisuću godina.”

U trenutku tjelesne smrti završava vrijeme u kojem je moguće bilo što popraviti ili nadoknaditi za grijehe.

Istina o općinstvu svetih podsjeća nas da mi koji (još) živimo na zemlji možemo pomoći svojim bližnjima koji trpe u čistilištu. Možemo im pomoći olakšati i skratiti patnje ili ih potpuno osloboditi iz čistilišta. Oni više ne mogu pomoći sami sebi. U trenutku tjelesne smrti završava vrijeme u kojem je moguće bilo što popraviti ili nadoknaditi za grijehe. Stoga ne čude riječi bl. Stanislava Papczyńskoga: “Najviši stupanj ljubavi predstavlja molitva Bogu za spasenje duša koja se nalaze u čistilišnim mukama (…). Bezbožan je i bez srca onaj koji nije ganut njihovim patnjama i ne pomaže onima koji trpe makar bi mogao.”

Kako možemo pomoći?

Na koji način možemo pomoći dušama u čistilištu? Najveća pomoć je sv. Misa prikazana za pokojne, odnosno nekrvna žrtva samoga Krista. I prikazanja naših poteškoća, patnji, odricanja, protivština, pa i najmanjih, ako ih svjesno prikazujemo Bogu za duše, od velike su pomoći. Jednako tako i naša dobra djela, molitva, post, milostinja. Sestra Faustina za s. Dominiku  prikazala je “čitav dan” odnosno sve svoje molitve, rad, trpljenje, sva dobra djela učinjena toga dana.

Na koji način možemo pomoći dušama u čistilištu? Velika pomoć ovim dušama su oprosti.

Velika pomoć ovim dušama su oprosti. Oni se dijele na djelomični i potpuni oprost. Prvi pruža dušama olakšanje i skraćenje čistilišnih muka. Potpuni oprost u potpunosti oslobađa nekoga iz čistilišta. Kako je to za nj veliko blago!!! Početak neizmjerne i vječne sreće u nebu. “Te duše posebno ljubim jer daju zadovoljštinu mojoj pravednosti. U tvojoj je moći donijeti im olakšanje. Uzmi iz blaga moje Crkve sve oproste i prikazuj za njih… O, kada bi znala njihove muke, neprestano bi za njih prinosila duhovnu milostinju i plaćala njihove dugove mojoj pravednosti.” (Dn 1226)

Oprosti

Isus daje Petru vlast ključara: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” (Mt 16, 19) Potpuni oprost znači oprost od svih čistilišnih kazni. Crkva ovu “vlast ključara” uzima iz blaga Kristovih zasluga kao i zasluga svetaca i to duhovno dobro namjenjuje kao zadovoljštinu za grijehe za koje nije učinjena potrebna pokora na zemlji. Sveti Otac određuje na koji način svaki vjernik može otvoriti ovu riznicu iz koje može crpsti blago oprosta. Donosimo ono što je za nas najvažnije iz te papinske upute.

1. Za postizanje potpunog oprosta potrebno je izvršiti određenu pobožnost ili molitvu. Usprkos uvriježenom mišljenju, potpuni oprost se može dobiti ne samo nekoliko puta u godini već svaki dan. Uz četiri pobožnosti (u Poljskoj pet) veže se mogućnost dobivanja potpunog oprosta. To su: polusatno klanjanje pred Presvetim Sakramentom, polusatno čitanje Svetoga Pisma, molitva jednog otajstva tj. pet desetica sv. Krunice (u crkvi ili u kapelici ili ako molimo izvan crkve, onda s nekim: dvojica, trojica…), molitva križnoga puta. U Poljskoj se potpuni oprost veže i uz molitvu Krunice Božjega milosrđa u crkvi ili kapelici.Moramo dakle izvršiti jednu od gore navedenih pobožnosti.

2. Uvjet za potpuni oprost je i sakramentalna ispovijed i sv. Pričest. Nakon jedne ispovijedi moguće je zadobiti nekoliko oprosta.

3. Potrebno je izmoliti molitvu na nakane Svetoga Oca (ne moramo je znati). Dovoljno je Očenaš ili Zdravomarijo i Vjerovanje.

4. Uz to se zahtijeva odricanje od svake navezanosti na grijeh, čak i na najmanji. Ako nedostaje raspoloživosti te vrste, vjernik zadobiva oprost, ali ne potpuni, nego djelomični. Nažalost, navezani smo na različite grijehe, primjerice tratimo vrijeme, spletkarimo, trošimo novac na gluposti i sl. Znamo koje grijehe priznajemo u svetoj ispovijedi stalno ili često. Upravo to može značiti da smo na njih navezani. Sa svakim grijehom, napose s teškim, trebamo poduzeti odlučnu borbu. No trebamo se potruditi dobiti potpuni oprost, ne čekajući trenutak da postignemo savršenost. Borba sa slabostima svjedoči o našoj dobroj volji, što Bog sigurno uzima u obzir. Ako bi nam netko htio dati 10 tisuća kuna za nevelik posao, a na koncu bi dao 9 ili 8 tisuća, jer nismo bili u potpunosti na raspolaganju, bio bi to itekako razloga za zadovoljstvo i zahvalnost.

Ima još i drugih mogućnosti zadobivanja potpunog oprosta, a tiču se samo određenih dana u godini. Htio sam svratiti pozornost na najjednostavnije i uvijek dostupne načine njihova postizanja.

Evo i praktične ilustracije onoga što je gore navedeno. Netko ide svaki dan na sv. misu. Svakoga dana želi zadobiti potpuni oprost da ne bi zanemario veliko dobro koje mu je nadohvat ruke. Dolazi dakle 10 minuta ranije u crkvu ili ostaje u crkvi nakon sv. mise i moli sv. krunicu. Krunica spada u pobožnosti koje omogućuje postizanje potpunog oprosta. Pričesti se za vrijeme sv. mise  (i ispovijedi ako je potrebno) i na kraju, vraćajući se kući moli Očenaš i Zdravomarijo na nakanu Svetoga Oca. I to je sve što treba učiniti. Svraćam pozornost da za duše možemo prikazati i sam dolazak u crkvu i poteškoće s tim povezane. Ponekad pada kiša, nekad je hladno i bilo bi ugodnije sjediti kod kuće. Moguće je prikazati i sv. Pričest i sudjelovanje na sv. misi kao najvažnijoj molitvi. U mnogim crkvama moli se sv. krunica, četvrtkom su klanjanja pred Presvetim, petkom se moli križni put. Sve su to čini obdareni potpunim oprostom.

Onaj tko ide na sv. Misu samo nedjeljom, može postupiti na isti način kako je gore rečeno, odnosno izmoliti krunicu i molitve na nakanu Svetoga Oca te se pričestiti. Ili može izabrati drugu pobožnost: primjerice pola sata kod kuće razmatrati o tekstovima liturgije dana – i na taj način se pripremiti za sv. Misu. Polusatno čitanje Svetoga Pisma također omogućuje zadobivanje potpunog oprosta. Ili možda i ovaj način: na sv. Misi se pričestiti i pomoliti na nakanu Svetoga Oca, a navečer zajedno s obitelji izmoliti sv. krunicu.

Ne treba zaboraviti na nakanu primanja oprosta i prikazati ga za neku konkretnu osobu: nekog pokojnika iz obitelji, susjeda i sl., ili općenitije, za preminule iz obitelji, za prijatelje, duše kojih se nitko ne spominje, za žrtve ratova koji traju ili općenito za duše u čistilištu. Najbolje je to učiniti uz posredovanje Majke Božje. Ona zna komu je naša pomoć najpotrebnija: “Želim zadobiti potpuni oprosti i po tvojim ga rukama, Majko Božja, prikazujem Bogu za duše u čistilištu. Molim te, da duša koju ti odabereš primi oprost i bude spašena iz čistilišta.”

“Moji svetci”

Sjetimo se na kraju još jedne važne stvari. Pomažući dušama u čistilištu, stječemo sebi prijatelje u nebu. Spašeni, zahvaljujući našim molitvama po dopuštenju i blagu Majke Crkve, prebivaju u Bogu. Svetci ne zaboravljaju na svoje dobročinitelje. U njima ćemo naći moćne zagovornike. Sveti o. Pio je rekao: “Moramo moliti za duše u čistilištu. Nevjerojatno je što one mogu učiniti za naše duhovno dobro iz zahvalnosti prema onima na zemlji koji ih se sjete u molitvi.” Sveti Ivan Maria Vianney ističe: “O, kada bi znali (…) kako velike milosti po njihovom zagovoru možemo zadobiti, ne bi bile tako napuštene.”  I sv. Katarina Bolonjska, u više je navrata ponavljala: “Često ono što nisam mogla ostvariti po svetima u nebu, primila sam po zagovoru duša u čistilištu.”

Svetci nisu ni grješni ni slabi, i njihova je zahvalnost savršena kao što je i sve na nebu.

Otkuda takva zagovorna djelotvornost stanovnika čistilišta? Pomažući im, s njima ostvarujemo posebnu povezanost. Toj konkretnoj osobi pomogao sam u neobično teškoj situaciji. Iskupio sam je iz velikih muka. Zamislimo samo kako smo zahvalni, makar grješni i slabi, onima koji nam pomognu. Svetci nisu ni grješni ni slabi, i njihova je zahvalnost savršena kao što je i sve na nebu. Sa sv. Antunom, sv. Stanislavom ili sv. Josipom imamo potpuno drugačiji odnos. Što sam dobroga za njih učinio? Ništa, jedino se nadam nešto dobiti… Ja sam samo jedan od mnogo prosaca…. Međutim “svojim svetcima”, iako im ne znam ni lica ni imena (jednoć ću ih vidjeti i prepoznati), dao sam nešto važno. Doista, od mene to nije zahtijevalo velik napor, a za njih je bilo neprocjenjivo. Najprije sam ja pomogao njima, a sada ih molim, jer sam ja u bijedi i potrebi. Bez sumnje će me gorljivo zagovarati kod Boga.

Gospodin Bog stvorio je vidljive i nevidljive stvari. Savjetuje nam da se očima srca zagledamo u ono što je nevidljivo (usp. 2 Kor 4, 18), a o čemu nam govori da postoji. Tako čineći, vidimo ljude koji trebaju pomoć, a napušteni su ponekad i od najbližih koji samo gledaju u ono što je vidljivo očima tijela. “Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe.” (Mt 5, 7) To je obećanje koje nam daje sam Isus. Budimo milosrdni prema dušama. Činimo mi njima tako kako bismo htjeli da netko i za nas učini kada jednom odemo s ovoga svijeta. Netko je lijepo rekao: Kao što kamen bačen uvis pada na zemlju, tako se i naše molitve vraćaju k nama.