Pitati se kamo teku ljudski dani, zapravo znači pitati za smisao. Smisao je cilj prema kojem bih ja trebao živjeti, prema kojem bi trebalo biti usmjereno moje djelovanje. Ne mogu raditi samo tako da se radi, ne mogu svaki dan jesti i piti samo zato što to traži organizam, ne mogu razgovarati s ljudima samo zato što je to normalno, ne mogu svaki dan ići u šetnju i vraćati se s posla samo zato što tako moram, pita se prof. Tomislav Ivančić u članku objavljenom na portalu hagio.hr.

Nastaje li išta mojim poslom, postaje li nešto novo u svijetu time što ja živim, dokle dopiru moje riječi, gdje je kraj moga pogleda, o čemu treba razmišljati i što bih trebao činiti? Ima ljudi koji ne znaju odgovore na ova pitanja i zato se ubijaju. Kažu da život nema smisla. Imaju osjećaj da se vrte u krugu, da su prevareni nekom čudesnom, tajanstvenom zamkom života i da ne žele biti pokorni životu koji nema cilja.

Kamo teku tvoji dani, poštovani čitatelju? Jesi li ikad upitao svoje nutarnje porive za čim oni teže, što bi htio da se ostvari u tvome životu? Je li te ikada u dugim, nesanim noćima, u rano jutro ili kasnu noć mučilo pitanje zašto uopće postojiš i što nakon tebe treba ostati, kakva je korist od tvoga života? Jesi li se kada zaprepastio ili postao nezadovoljan uviđajući da stariš, da su se pojavile bore ili sijeda kosa, da više ne možeš trčati kao nekada, da su tvoje riječi teške i da tvoje misli više nisu onako velike? Kamo zapravo ide život i što bi ti trebao činiti, trebaš li uopće nekome odgovarati za ovaj život koji živiš?

Je li te ikada u dugim, nesanim noćima, u rano jutro ili kasnu noć, mučilo pitanje zašto uopće postojiš i kakva je korist od tvoga života?

Naši korijeni su jednako važni kao naša budućnost

Znamo da potok teče i da ima rijeka u koju će on uteći. Poznajemo rijeke i znamo da one ne bi tekle kad ne bi imale kamo. Morske struje nekamo teku, vjetar odnekud dolazi i nekamo puše, voćke cvatu i znamo da će izrasti plod, ptice selice ujesen odlaze i u proljeće dolaze i znaju kamo idu i odakle se trebaju vratiti. Kad sjedneš u automobil, znaš kamo želiš. Ideš li u šetnju, odlučiš kamo ćeš. Radiš li neki posao, znaš zašto ga činiš. Jedeš li, znaš da je to potrebno.

Ali – koji je cilj tvoga života?

Neki smatraju da to pitanje uopće ne treba postavljati. No, veliki Albert Einstein odgovara: “Tko svoj vlastiti život i život svojih bližnjih smatra besmislenim, taj ne samo da je nesretan, već jedva da je sposoban za život.” I zato kaže i da biti religiozan znači znati odgovor na pitanje koji je smisao našeg života, koji je smisao života svih živih bića uopće. On ne kaže da pitati znači biti religiozan, nego znati odgovor jest znak religioznosti. A odgovor je bitan, jer nas čini sretnima i zadovoljnima.

Moramo znati i smisao i cilj putovanja

Sjedneš li u zrakoplov, a ne znaš kamo letiš, ili ne znaš hoćeš li sigurno stići na cilj, ne možeš biti sretan i miran. Sjedneš li u autobus ili u tramvaj, a da ne znaš kamo on ide, u kojem smjeru, očito nisi razuman i nećeš nikamo stići. I tvoj je život mali potok koji je počeo utjelovljenjem u majčinoj utrobi, onda je rastao sve do devet mjeseci, prešao u “utrobu” zemlje da bi se iz nje, kao iz velike rijeke, konačno ulio u ocean života bez kraja.

Nužno je imati cilj u srcu, kako bi ga mogao u svijetu ostvariti.

Ali dobro se češće pitati za smisao života, kako bi produbljivao svoje korijene i osvježavao svoje misli. Potrebno je znati cilj, želiš li crpsti snagu za njegovo dohvaćanje. Nužno je imati cilj u srcu, kako bi ga mogao u svijetu ostvariti. Čovjek je samo toliko velik i snažan, koliki su njegovi ciljevi. Ako je tvoj cilj veći od smrti i života, tad već jesi vječan i neuništiv. Ako su, naprotiv, tvoji ciljevi kratkotrajni i ograničeni, tad je kratak i tvoj život.

Dobro se češće pitati za smisao života, kako bi produbljivao svoje korijene i osvježavao svoje misli.

Smisao života – to je ono u što vjeruješ i čemu stremiš. Tvoja misao trebao veliku i drugu misao, da bi bila plodna i neuništiva. To je smisao. Stvoritelj je misao za tvoju misao.