Ti si Krist — Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi. (Lk 9, 20, 22)

Liturgija dana (25. rujna):

Prvo čitanje:
Prop 3,1-11
Sve pod nebom ima svoje vrijeme.

Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i
vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i
vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i
vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i
vrijeme građenja.
Vrijeme plača i
vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i
vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i
vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme grljenja i
vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Vrijeme traženja i
vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i
vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i
vrijeme šijenja;
vrijeme šutnje i
vrijeme govorenja.
Vrijeme ljubljenja i
vrijeme mržnje;
vrijeme rata i
vrijeme mira.
Koja je posleniku korist od njegovih napora?
Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.

Psalam:
144,1a.2abc-4
Blagoslovljen Gospodin, hridina moja!

Blagoslovljen Gospodin, hridina moja:
On je ljubav moja i tvrđava moja,
zaštita moja, izbavitelj moj,
štit moj za koji se sklanjam.

Što je čovjek, Gospodine, da ga poznaješ,
što li čedo ljudsko da ga se spominješ?
Poput daška je čovjek,
dani njegovi kao sjena nestaju.

Evanđelje:
Lk 9,18-22.

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Nakon molitve u osami Isus postavlja učenicima pitanje: „Što govori svijet, tko sam ja?“ Oni odgovaraju: jedni kažu Ivan Krstitelj, drugi Ilija, treći da je uskrsnuo neki od drevnih proroka. A onda Isus izravno pita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ U ime svih odgovara Petar:

„Krist – Pomazanik Božji.“

Isus im tada zapovijeda da to nikomu ne govore i odmah dodaje da Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti, biti odbačen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

Središnje pitanje ovog odlomka „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Isus ne postavlja pred mnoštvom, nego u osami, dok „bijahu s njim samo njegovi učenici“. Nije, dakle, riječ o anketi ispitivanja javnoga mnijenja. Njegov interes nije rejting na društvenoj ili političkoj sceni.

On pita one koji su mu najbliži: „Tko sam ja za vas?“

Ovo pitanje čini se važnijim od svih drugih. Prije svakog moralnog pravila, prije svake rasprave o Crkvi, društvu, politici ili ekologiji, stoji pitanje: „Tko je Krist nama?“ Ono što stoji iza našeg odgovora na to pitanje određuje sve drugo: kakvu Crkvu očekujemo, kakvu državu i društvo želimo, kakav odnos prema bogatstvu, moći, slabima i prema svojoj zemlji smatramo normalnim.

Ako je Krist za nas samo čudotvorac, tražit ćemo od njega da rješava naše probleme bez da mi išta mijenjamo. Ako je samo moralni učitelj, slušat ćemo ga dok ne dirne u naš komfor i navike. Ako je Mesija koji donosi uspjeh, sigurnost, pobjedu našem narodu ili našoj političkoj opciji, onda će nam i vjera postati produžetak logike moći.

Petar izgovara točan naslov: „Krist – Pomazanik Božji.“ Međutim, Isus odmah ukazuje na zahtjevnost i odgovornost koja iza njega stoji. Isus zabranjuje učenicima da šire vijest o njemu kao Mesiji, jer zna koliko je taj pojam u njegovo doba bio povezan s pogrešnim očekivanjima. Umjesto govora o pobjedi i uspjehu, Isus govori o trpljenju, odbačenosti, osudi i vlastitom ubojstvu koje vodi prema uskrsnuću.

Ova se slika Mesije ni danas ne uklapa se u naše predodžbe.

I mi doživljavamo Boga kao onoga koji brzo rješava naše probleme, donosi zemaljski mir bez sukoba, uklanja patnje i križeve, štiti „naše interese“. A Isus govori sasvim suprotno. Put Mesije označen je sukobima s nepravdom, odbacivanjem od strane moćnika, spremnošću izgubiti svoj život radi vjernosti istini. Ova slika Mesije izravno se protivi načinu na koji je organiziran i postavljen naš svijet koji se oslanja na logiku profita, natjecanja, uspjeha, moći, prestiža i brzih dobitaka.

Vjera u Mesiju koji trpi stoji nasuprot gospodarskom i političkom sustavu koji je izgrađen na tuđem trpljenju, na jeftinom radu potrebitih, na crpljenju jeftinih sirovina iz siromašnih zemalja, na neplaćenim dugovima prema prirodi, na odgađanju plaćanja računa budućim generacijama.

U svijetu u kojemu je uspješan onaj tko „polučuje rezultate“ bez obzira na cijenu, Mesija koji ne traži brzu pobjedu, nego dugotrajnu vjernost istini uz trpljenje, teško je shvatljiv i preporučljiv kao uzor.

Onaj tko stvarno priznaje Krista – Mesiju – Pomazanika Božjeg, ne može mirno graditi vlastiti uspjeh na uništavanju tuđega života i tuđe zemlje. Ne može mu biti svejedno odakle dolazi novac, kakve posljedice imaju projekti koje podržava, koliko patnje, zagađenja, štete i nepravde stoji iza njegovoga „uspjeha“.

Klimatske promjene koje pogađaju najsiromašnije, iscrpljena tla, onečišćene rijeke i mora, milijuni ljudi prisiljenih na preseljenje zbog uništenog okoliša, djeca koja odrastaju u svijetu u kojemu su vremenske neprilike, suše, požari i poplave postali uobičajena vijest, nisu križevi i poteškoće koje su pale s neba. Ova opterećenja života mnogih ljudi plod su dugogodišnjeg načina života, proizvodnje i potrošnje koji su zanemarili ograničenja zemlje.

Priznavati Krista i istovremeno nastaviti sudjelovati u modelima koji povećavaju težinu ovoga križa ne čini nas dostojnima kršćanskog poslanja. Ne možemo se nazivati kršćanima, a istovremeno prihvaćati ekonomsku logiku koja nezaustavljivo gura prema većem izrabljivanju i ljudi i prirode (Laudato si’).

Krist koji govori da „mnogo treba trpjeti“ ne poziva na pasivnost, nego na prepoznavanje patnje koja već postoji – u ljudima i u stvorenju – i na hrabrost ne bježati, nego u trpljenjima ustrajno ostati uz svoje poslanje. Evanđelje nas poziva ispovijedati Krista koji kroz muku i smrt postiže uskrsnuće, a Krist po mjeri ljudske logike ispovijeda se samo riječima, bez potrebe ikakve promjene.

U konkretnoj stvarnosti rada, obitelji, društva i naše domovine ispovijedati evanđeoskog Krista zahtijeva: ne prihvaćati poslove i projekte za koje se zna da uništavaju zajednice i prirodu, čak i ako donose brzu zaradu; odbijati poslovnu logiku koja istiskuje manjega; kupiti zemljište ispod cijene ili je oteti iskorištavajući neupućenost i očaj osiromašenih; ne usmjeravati izbore potrošača samo najnižom cijenom, nego promicati „cijenu“ koja plaća i ljude i zemlju na kojoj su proizvodi rasli; odgajati djecu da shvate kako nije uspjeh imati što više, nego živjeti pravedno i u skladu sa stvorenim svijetom; ne zadovoljiti se da kao vjernici samo sudjelujemo u propisanim obrednim obvezama, nego dopustiti da nas Riječ evanđelja usmjeri prema konkretnim promjenama – prema jednostavnijem životnom stilu, prema većoj solidarnosti, prema jasnijem otporu nepravdi u društvu.

Nije dovoljno reći „Ti si Krist“ samo ustima, a životom služiti drugim gospodarima – profitu, moći, komforu po svaku cijenu.

Ispovijedanja Krista – Mesije – podrazumijeva vjeru u uskrsnuće. Kristov put ne završava trpljenjem, mukom i smrću nego novim životom. Dimenzija uskrsnuća uključuje vjerovanje da svijet nije osuđen na propast; da evanđeoski pristup ekonomiji i politici nije put prema gubitku, nego hod prema drugačijoj, zdravijoj i pravednijoj budućnosti. To nije poziv na pasivnost. To je poziv da prestanemo vjerovati kako je moć jedini način rješavanja problema.

Sadašnje odricanje od dijela komfora radi očuvanja zemlje nije umiranje, nego ulaganje u život – život djece i unuka, onih koji će živjeti nakon nas na ovoj zemlji. Vjera u uskrsnuće obuhvaća uvjerenje da sadašnje generacije nemaju pravo potrošiti budućnost onih koji dolaze. Vjera u uskrsnuće otvara budućnosti i rasvjetljuje mrak naših kratkoročnih planova.

Isusovo pitanje „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ nije ispit znanja, nego ispit života.

Odgovor na to pitanje ne sastoji se od izgovaranja naučenih katekizamskih formula, nego se pokazuje u onome što podržavamo, kako zarađujemo, što kupujemo i kako trošimo, kako se odnosimo prema braći i sestrama ne samo u crkvi, nego i u polju, uredu, trgovini, obitelji i u načinu na koji gazimo ovo tlo što ga nazivamo svojom domovinom.