Treća biblijska osoba kojoj ćemo posvetiti ove trenutke je apostol Toma.

Toma je bio tako sličan nama. Nosio je muku sumnje u sebi. Malo je nepravedno reći da je on bio nevjeran, bio je itekako vjeran, samo ga nisu zanimale jeftine priče, nije u vjeri letio u oblake, nego je tražio konkretnost – pa i pod cijenu toga da se o njemu govori da je nevjeran, da je skeptičan i sve druge etikete koje bi mu ljudi mogli prilijepiti.

Njega je zanimalo što će reći Bog, a ne što će se govoriti među ljudima. Bog mu je doista progovorio, samo ne na način na koji ljudi očekuju. Ne kroz lijepe riječi, laskanja, uvjeravanja i tepanja.

Progovorio mu je kroz svjedočanstvo rana.

Ne može čovjek proći ovim svijetom bez rana. A mnogi bi htjeli tako – htjeli bi i Isusa bez rana. Zato nam je Toma posebno poticajan lik jer on, unatoč svojoj slabosti, traži Isusa s ranama i prihvaća ih.

Sv. Toma apostol i Krist

Danas bi ljudi htjeli sve bez muke, kruh bez motike, zdravlje bez brige, istinu bez borbe, ljubav bez žrtve, vjeru bez vjernosti…

Htjeli bi život bez stvarnosti. Ali to je polovičan život. Toma nam pokazuje kako ne biti polovični – tako da se prihvate rane, vlastite i tuđe.

Od njega možemo naučiti i to da u vjeri ne postoji „ali“. Ne možemo svoju vjeru graditi na „ali-izgovorima“ i predomišljanjima.

Ja vjerujem, ali – Crkva mi ne treba.
Ja sam kršćanin, ali – sakramenti su zastarjeli.
Želim Bogu ispovjediti grijehe – ali ne treba mi svećenik, obraćam se direktno Bogu…

Tome nije bilo prilikom prvoga dolaska uskrslog Isusa u zajednicu apostola, ne znamo zašto i gdje je bio, no jasno je da Gospodin dolazi tamo gdje su svi skupa, jedan uz drugoga, bez okretanja leđa, govorkanja iza leđa i šaputanja sa strane, bez egoističnog osamljivanja.

Jer on ne gazi svoju riječ i ne prilagođava je duhu vremena koje boluje od individualizma. Krist dolazi u okupljenu zajednicu, u Crkvu i tamo traži Tomu koji sumnja.

Poznate su nam misli:

Znam da je to pogrešno, ali Bog mene vodi; Znam da nanosim bol bližnjemu, ali on će oprostiti.

Riječ „ali“ u vjeri odraz je sumnje – ne one glomazne, a pomalo smiješne u razmišljanju postoji li Bog ili ne, nego one potmule koja malo po malo, diskretno i indirektno krade Boga iz čovjekove svakodnevice.

Čovjek / Foto: Canva

Nije teško vjerovati u velike istine, u Presveto Trojstvo, uskrsnuće i vječni život, nego je teško strpljenje i opraštanje, teško je podnositi rane.

Nije teško upozoriti drugoga na krive korake, vidjeti njegove greške, nego vidjeti svoje.

Nije teško izdržati velike progone i udarce nekih daleko, nego podnijeti svakodnevne pljuske onih blizu.

Tu je svaki čovjek manje, a trebao bi biti više Toma jer to je pitanje vjernosti Gospodinu.

Toma je bio karakterni vjernik, iskustveni, koji se ne zaletava u fantaziranja, nego je realan.

Nije on negativac, nije ni simpatični lik sumnjivca, ni cinika, nije tražitelj znanstvenih dokaza, nego istinski svjedok koji se bori sa svojim sumnjama.

On želi Gospodina upoznati do kraja, kao što se do kraja On za nas predao. Ne može se zadovoljiti površnošću, nije mu dovoljno vidjeti, nego je spreman ići do krajnosti.

Želi se suživjeti s Isusovim dnom, s najintimnijim i najbolnijim iskustvima.

Ne traži samo njegovu sjajnu stranu, ne ostaje na divljenju uspjehu i ostvarenjima, nego želi sve, pa makar to bile i otvorene rane.

Uskrsnuće / Foto: Canva

Jedini način kako odbiti od sebe sve te „ali“ napasti je ustrajna i iskrena molitva. Nakon što nas je Petar naučio reći oprosti, a Matej izvoli, Toma nas uči kako ćemo reći „molim“.

Riječ molim podrazumijeva sugovornika.

Tu nas Toma izaziva da promislimo o svojim molitvama. Kada netko može malo pružiti, malo se od njega traži i očekuje, ali od onoga koji može mnogo, očekuje se mnogo.

A od Boga koji može sve?!

Toma od Boga ne očekuje malo. On kaže:

Ako ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

I kada mu Bog to omogući, njegova je molitva: „Gospodin moj i Bog moj!“ Makar se čini kao izraz sumnje, Tomina je molitva zapravo izraz dubokog poštovanja i vjere u svemogućeg Boga.

On od Boga traži da bude Bog. Ne mogu naše molitve biti polovične, rječite, a lišene osobnog zalaganja da tako kako govorimo doista bude.

Iskrena molitva nije zadovoljavanje stanjem „kako bude, bude“ i gotovo – to bi bilo bježanje od odgovornosti, linija manjeg otpora i zatvaranje u lažne prošnje: na usnama jedno, a u srcu drugo.

Molitva / Foto: Canva

A imamo li hrabrosti biti takvi molitelji koji će biti krajnje iskreni, onda će i Bog od nas očekivati više od samo gledanja sa strane i slušanja što se govori.

Tražit će da „prinesemo svoje ruke“, svoje živote u rane koje zadaje nemilosrdni svijet.

Tužni su vjernici kojima su usta puna, a ruke prazne Boga. Labava je vjera koja ovisi o nečijem pričanju i skriva se u sjeni odustajanja kada život stisne.

Želimo li biti vjernici, dokažimo da smo ljudi i svjedočimo da vjerujemo u Boga svemogućega.

Želimo li biti vjernici, prestanimo laskati kada je sve dobro, a okretati glave kada zagusti.

Nego prinesimo ruku u rane koje ljudi zadaju jedni drugima i pomozimo Bogu da ih izliječi.

Nakon Petra i Mateja nastavljamo otkrivati putove obraćenja i duhovnog rasta biblijskih osoba. Ovoga puta zaustavljamo se na apostolu Tomi. Što od njega možemo naučiti o sumnji, molitvi i vjeri, promišlja vlč. Ivica Cujzek u emisiji „Tebe tražim“.