Sluga Božji fra Ante Antić isticao se izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Blaženoj Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.

U nastavku vam donosimo svjedočanstvo objavljeno u glasilu vicepostulature sluge Božjeg fra Ante Antića:

Ljeti 1964. teško se razboljela moja osamnaestogodišnja kćer. Nalazila se u zagrebačkoj bolnici i stanje bilo veoma teško. Od očaja nisam znala što učiniti i kome se obratiti. Neka moja prijateljica, videći me rastuženu, svjetovala me da odem kod oca Antića i njemu se obratim pošto njega zovu “živući svetac”.

Tri sam puta pokušala, ali uzalud. Fra Ante je bio teško bolestan i nikoga nije primao. Mojoj kćeri je bilo još uvijek teško, a već mjesecima ležala je u bolnici. Prvog petka mjeseca studenoga, vraćajući se iz bolnice tužna kući, odlučih da odem opet do samostana ne bi li imala sreću da me fra Ante primi. Ušla sam u samostan… Ispred vrata jedne sobe red ljudi, stajali su i pobožno čekali. Rekoše mi da čekaju da ih fra Ante primi. Ja, jadna i u tom trenutku sretna, smjestila sam se u red i čekala skoro cijeli sat.
Kad sam otvorila vrata i ušla, osjetila sam nešto što nikad u životu još nisam, počela sam drhtati. Osjetila sam nešto nadzemaljsko i ugledala gdje leži u krevetu: blago i svetačko lice Ante Antića. Dotrčala sam do njegova kreveta, kleknula, a iz mojih očiju proteklo je vrelo suza. Fra Ante me blago tješio: “Što vam je, gospođo, pričajte, smirite se…”

Počela sam govoriti o teškom stanju moje kćeri. Tješio me, da je bilo i te kako teških slučajeva pa da su pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: “Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja vaše kćeri. Ja ću to blagosloviti, a tada neka ona odjene. Svetu misu reći ću za njezino zdravlje.”
U subotu ujutro u 10 sati došla sam opet. Fra Ante više nije ležao već je sjedio. Uzeo je majicu moje kćeri i dugo molio divnih molitava, a ja sam klečeći skrušeno slušala. Kad je završio moliti, rekao mi je ove riječi koje su duboko usađene u mome srcu i nikada ih neću zaboraviti: “Recite vašoj kćeri da joj fra Ante poručuje da će ozdraviti. Neka se moli Kardinalu i neka mu kaže da je Ante rekao da je mora ozdravit.”

Uzeo je majicu moje kćeri i dugo molio divnih molitava, a ja sam klečeći skrušeno slušala. 

Puna vjere i nade otrčala sam isti čas u bolnicu, ispričala sam sve to mojoj kćeri koja je ležala i odmah joj obukla majicu. U nedjelju ujutro otišla sam opet u bolnicu da vidim kako je moja kćer. Našla sam je na nogama i rekla mi je: “Mama, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici kod Svete mise!” Od onog dana mojoj je kćeri bilo svaki dan sve bolje. Vratila se kući, a sada je dobro, hvala dragom Bogu i pomoći dobroga fra Ante. Uvjerena sam da je njenom ozdravljenju pomogao fra Ante Antić i da je on zaštitnik moje obitelji.

Anonimno svjedočanstvo
(Dobri otac Ante Antić /glasilo vicepostulature sluge Božjeg fra Ante Antića / 1971. godina, broj 1)