Budi dio naše mreže

SVJEDOČANSTVO Znate koliko djeca vole svoju omiljenu igračku... A sad zamislite koliko vole onoga kome tu igračku daruju

Donosimo svjedočanstvo jedne zagrebačke vjeroučiteljice, koja je pomažući svojoj učenici, najviše pomogla sebi. Pročitajte kako je, tješivši učenicu kojoj je preminuo brat, sama dobila utjehu i spoznaju koliko je njezino zanimanje uzvišeno i da je ono zaista poziv.

/ Branimir Gubić

Učenica koja inače nije pričljiva, sa svojom vjeroučiteljicom dijelila je radosne trenutke iščekivanja rođenja brata. No, jedan dan je sva uplakana došla vjeroučiteljici i na njezin upit što se dogodilo, djevojčica je rekla da više nema brata, da je umro.

Vjeroučiteljica je priznala da se našla u teškoj situaciji jer nije znala kako pristupiti djetetu i kako je utješiti s obzirom da pohađa treći razred osnovne škole. Kojim riječima ublažiti njezinu bol? – pitala se.

Zamolila je Duha Svetoga da on progovori kroz nju kako bi mogla učenici pružiti utjehu. Na koncu joj je rekla: “Sad imaš jednog anđela više. Možda ti u ovom trenutku to ništa ne znači, možda me ne razumiješ. No, svaki trenutak tuge i radosti možeš podijeliti s njim jer on je s tobom.” Otada je učenica često dolazila do vjeroučiteljice, ne ispustivši nijednu riječ, čvrsto bi je zagrlila.

Prošli tjedan je ponovno došla do nje noseći vrećicu. “Ja vam ovo želim dati, to sam čuvala za vas”, rekla joj je učenica. Otvorivši vrećicu, ugledala je plišanog medvjedića, korištenog, njezinog. I rasplakala se. Vjeroučiteljica je bila duboko dirnuta jer je shvatila koliko je značila njezina blizina učenici u najtežim trenucima života. Shvatila je koliko je njezin posao zapravo poziv i blagoslov. Donosimo njezino svjedočanstvo:

“Isplati se darivati sebe, vjerujte mi! Ne treba im (učenicima) toliko znanja koliko im treba ljubavi, koliko im treba darovati sebe. Ušla je s vrećicom u ruci iako se ovu godinu ne družimo, bacila se u zagrljaj i čvrsto me primila. Taj zagrljaj nije običan, nije reda radi, nije iz potrebe, nego iz ljubavi, iz nečeg dubljeg, nečeg što liječi i nju i mene, nešto što dolazi s Neba.

Rekla sam joj da je ona moj najveći poklon, da tu vrećicu vrati natrag. Ali ne. Rekla mi je: ‘To čuvam za Vas, želim da to bude Vaše!’ Zagrlila me još jače i otišla. Kad sam otvorila vrećicu vidjela sam ovog plišanca i shvatila sam da je njezin, da je upravo htjela darovati nešto svoje, nešto što čuva godinama. Znam da je time spustila Nebo na zemlju, da je premjestila planinu u mom srcu i da je dokazala da moj posao nije za vlastitu dobrobit, za zemlju, nego za nešto drugo: za Nebo, za vječnost.

Prijatelju, želim da i ti tražiš sitnice, da i ti dok gledaš u njih shvatiš da gledaš Nebo. Bog progovara kroz one pored tebe, nemoj ostati gluh. Ona je bila još jedna stepenica više, još jedan poticaj više da umrtvim sebe, svoju oholost, svoju taštinu, svoju lažnu poniznost i da postanem bolja, jača i zagledanija u Nebo. A On kaže: ‘Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.’ Zato i ja, i ti, i svi mi, budimo kao djeca – tako čisti, tako iskreni i tako ponizi.

Još jedna lekcija naučena od učenika! ‘Od sada pa nadalje trebate neprestano misliti na jednu temu: kako zapovijed ljubavi učiniti konkretnim sadržajem vlastita života’, rekao bi moj omiljeni papa, sv. Ivan Pavao II.”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja