Zamislite da ste uzeli primjerak jutarnjih novina, okrenuli ih naopako i zatim pokušali pročitati i shvatiti smisao. Ovaj primjer zapravo dolazi od francuske filozofkinje Simone Weil kada je pokušala opisati kako mi ljudi doživljavamo našu vječnu stvarnost i odnos s Bogom dok gledamo na stvari kroz našu vremensku ili svjetovnu perspektivu. Weil je opisala da kada pokušavamo pronaći smisao u našem odnosu s Bogom, to je kao da ga pokušavamo razumjeti čitajući često naopačke simbole i tiskana slova svakodnevnih događaja u našim životima.
Razumljivo je da je naša svjetovna perspektiva način na koji smo tradicionalno shvatili naše okruženje, to je osnova za naše razmišljanje i djelovanje tijekom naših života. I, nepotrebno je reći, naša perspektiva često može biti pogrešna i može nas ostaviti zbunjenima. To je osobito istinito kada to pokušavamo uskladiti s onim što mislimo da bi Bog mogao učiniti u našim životima, piše Mark Danis s portala Catholic Integrated Life.
Weil je objasnila da kada okrenemo novine naopako i pokušamo ih pročitati, sve što ćemo vidjeti su simboli ili tiskani znakovi koji, predstavljeni na ovaj način, nemaju puno smisla. Ovi neprepoznatljivi simboli događaji su našeg svakodnevnog života. A kada ih promatramo s vlastitog naopakog stajališta, jednostavno dovode do zbunjenosti i dezorijentiranosti. Je li moguće da to vrijedi za neke od nas? Osjećamo li se ikada kao da su nam životi okrenuti naglavačke?
Randy Jacob/Unsplash
Zapravo, ne samo da mi ljudi pokušavamo izvući svakodnevni, a ponekad čak i vječni smisao iz neprepoznatljivih simbola našeg svakodnevnog života, nego, ako primijetite, kad okrenemo novine naopako, također bismo čitali simbole unatrag. Drugim riječima, većina nas se osvrće na događaje u svom životu, bili oni dobri ili loši, i pokušavamo shvatiti što će Bog učiniti s nama u budućnosti. Ovi događaji možda nemaju smisla kada ih promatramo u ovom trenutku i gotovo nam nikada ne govore ništa o tome što Bog možda planira učiniti s nama u budućnosti. Srećom, naše ograničene perspektive ne postavljaju takva ograničenja za Boga ili načine na koje On misli ili djeluje.
“Jer moje misli nisu vaše misli, niti su vaši puti moji putovi, govori Gospodin.” (Izaija 55,8)
Moramo doslovno okrenuti svoju vremensku, svjetovnu i ljudsku perspektivu naglavačke i pokušati steći vječnu, duhovnu i Božju perspektivu na okolnosti naših života. To vrijedi i za dobre i za ono što ponekad smatramo lošim događajima u našim životima. Bez obzira na naše okolnosti, ako smo ljudi molitve, moramo vjerovati da Bog uvijek ima na umu naše najbolje interese. Moramo također shvatiti da ponekad postoji isto toliko duhovnog rizika za nas u našim dobrim vremenima koliko i u našim lošim vremenima. Stoga, treba izbjegavati postati oholi u našem vremenu blagostanja, jednako kao što moramo izbjegavati da postanemo tjeskobni u našim vremenima nevolja.
“Ne dolazi li dobro i zlo iz usta Svevišnjega?” (Tužaljke 3,38)
Moramo zapamtiti da Bog dopušta i dobro i loše u našim životima, u različitim vremenima i iz različitih razloga. Sve je milost i u svemu što nam se događa postoji pouka i dar. Bog ide tako daleko da čak okrene priliku naših grijeha u naše dobro. Poput dobrog i brižnog Oca, Bog koristi i blagoslove i nevolje da nas pouči putem kojim On želi da idemo. Izazov za nas, kao što je bio i za Joba, jest prihvatiti i dobro i loše u našim životima.
“Ali on joj reče: ‘Govoriš kao što bi govorila jedna od ludih žena. Hoćemo li primiti dobro od Božje ruke, a nećemo li primiti zlo?’ U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.” (Job 2:10)
Ovdje u ovom biblijskom stihu o Jobu nalazimo ključ za stjecanje ispravne perspektive. Prvo moramo priznati da smo samo ljudi i da nemamo vječnu perspektivu pogleda na stvari oko sebe. Dakle, moramo vjerovati da Bog ne samo da zna što radi i da ima naše najbolje interese u srcu, nego, što je najvažnije, moramo vjerovati da On dopušta što god nam se može dogoditi za našu osobnu korist, bez obzira na to što bi to moglo izgledati kroz naš ponekad naopaki pogled na svijet.
Ako doslovno želimo okrenuti svoju ‘svjetovnu perspektivu’ naglavce, moramo naučiti prepustiti sve okolnosti našeg života Božjoj vječnoj skrbi i brizi. Ovo pomalo nalikuje staroj salonskoj igri u kojoj netko stoji na stolcu leđima okrenut grupi ljudi s ispruženim rukama. Od osobe se tada traži da padne unatrag i jednostavno se prepusti i vjeruje da ih grupa ljudi ispod može i hoće uhvatiti.
Ali bez brige, u slučaju svakoga od naših života, to nije samo neka grupa ljudi koja čeka dolje, to je Vladar cijelog svemira. Potpuno povjerenje u Boga jedini je pravi temelj za život u miru u ovom naopakom svijetu. Ovo je lako reći, (ili napisati), ali nije tako lako živjeti.
Ali samo se opustite, otpustite sav potisnuti strah, borbu, tjeskobu, sumnju i zbunjenost; moramo biti voljni okrenuti svoj privremeni i ograničeni pogled na naše okolnosti naglavačke i dopustiti da nas Gospodin uhvati.
Ovaj proces, kao što sam siguran da svi znate, zove se molitva. Razmislite o tome – koji se postupak, iz čisto svjetovne perspektive, čini naopakijim od molitve? Uostalom, govorimo, ali ne vidimo osobu koja sluša; slušamo, ali nam se nitko ne obraća (bar ne na način da mi čujemo); prenosimo svoje najintimnije misli, strahove i želje, bez ikakvog čvrstog dokaza da ćemo biti saslušani, ili da će se naša očekivanja ispuniti. Čini se da je cijeli proces u suprotnosti s onim što bi nam svijet rekao da radimo.
To je pravi čin vjere, poput ponovnog pada u ruke ljudi za koje nismo posve sigurni da će biti tamo. Takav čin vjere preokreće većinu konvencionalnog razmišljanja modernog svijeta naglavce. Ali onda nismo od ovoga svijeta, naša je sudbina vječna i trebali bismo početi prilagođavati svoju perspektivu toj vječnoj stvarnosti. Samo tako ćemo moći živjeti u Božjoj savršenoj volji.
“Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazite obnovom svoga uma da biste mogli spoznati što je volja Božja, što je dobro, prihvatljivo i savršeno.” (Rimljanima 12,2)