Sv. Koleta Boylet rođena je 13. siječnja 1381. godine, u mjestu Corbieu nedaleko Amiensa u Francuskoj, u obitelji Roberta i Katarine Boylet, pobožnih vjernika koji dugo nisu mogli postati roditelji.

Kad su dobili djevojčicu vjerovali su da su to postigli po zagovoru sv. Nikole. Na krštenju su joj dali ime Nikoleta, po sv. Nikoli. Od milja su je zvali Koleta, pa je pod tim imenom kasnije ušla i u popis svetaca.

Otac joj je služio kao majstor tesar u benediktinskoj opatiji u Corbiju. Bio je duboko pobožan i milostiva srca prema svakomu.

raspelo / Foto: Ivo Kronja

I majka joj je bila vrlo pobožna, osobito prema Kristovoj muci. Svakog se tjedna ispovijedala i pričešćivala. U takvom okružju rasla je mala Koleta koja je već s četiri godine vrlo duboko počela proživljavati svoju katoličku vjeru.

U sedmoj godini već je bila sposobna dugo razmatrati, cijeli sat vremena. Prisustvovala je moljenju Časoslova u samostanu u Corbiju, više puta i po noći. U devetoj godini upoznala se s franjevačkom duhovnošću i uočila je potrebu za obnovom toga reda. To se ne može protumačiti bez posebnog Božjeg zahvata i prosvjetljenja.

Očito je da je kod Kolete nadnarav bila na djelu.

Godine 1399., kad je Koleti bilo 18 godina, u nekoliko mjeseci umrli su joj roditelji. Oni su ju prije svoje smrti povjerili benediktinskom opatu Raulu di Royeu. Nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti pa ju je on povjerio benediktinkama, a zatim klarisama.

Koleta je kasnije obukla habit i postala franjevačka trećoredica. Uz odobrenje opata Royea živjela je četiri godine kao „rekluza“ tj. zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju.

sv. Franjo Asiški / Foto: Depositphotos

Koleta je imala ukazanja sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, pa je izišla iz svoje stroge klauzure. Duhovni savjetnik joj je bio franjevac Henrik di Baume, koji joj je isposlovao zakonito dopuštenje da može napustiti svoju ćeliju.

Koleta je živjela u vrijeme zapadnoga raskola kad je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu, a drugog u Avignonu. Koleta je pošla na put u Avignon papi Benediktu XIII., nasljedniku Klementa VII., kojeg je držala pravim papom. Od njega je tražila ovlaštenje da može prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć sv. Franjo naučio sv. Klaru, te da obnovi Franjevački red.

Papa Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u Redu sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća, kao i pobožne žene iz Trećega franjevačkog reda.

Besançon / Foto: Depositphotos

Prvi samostan utemeljila je 14. ožujka 1410. u Besançonu. Broj reformiranih samostana se još za Koletina života popeo na 17. Najviše tih samostana bilo je u Francuskoj, a tek nekolicina u Belgiji i Njemačkoj.

Koleta je izvršila i skromniju obnovu u Prvom franjevačkom redu. Najmanje sedam muških franjevačkih samostana u Francuskoj prihvatilo je njezinu reformu.

Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu, strogom pokorničkom životu i moljenju Božanskog časoslova.

Njezino djelo živi i danas.

Samostana obnovljenih po njezinoj reformi ima oko 140, od toga u Europi 110, u Aziji 5, u Africi 5, u Americi 18 i u Oceaniji jedan.

sv. Koleta / Foto: Depositphotos/Joan Sutter

Koletin život protkan je snažnim božanskim zahvatima. Često je bila u molitvenim i mističnim zanosima. Imala je dar prorokovanja i činjenja čudesa.

Preko nje Bog je uskrisio oko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena.

Petero ih se spominje i u dokumentima njezine kanonizacije.

Koleta je bila vjerna Božjim nadahnućima, svemu onom što je Bog od nje tražio. Mnogo je molila, činila pokoru i postila.

Voljela je Crkvu i raskol u zapadnom kršćanstvu ju je jako bolio.

Poznavala je i družila se sa svojim svetim suvremenicima Vinkom Ferrerskim i Ivanom Kapistranskim radeći na okončanju tog raskola.

Umrla je u flamanskom gradu Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti franjevaca Franje Clareta i Petra di Vauxa, koji su opisali njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio papa Pio VII., 24. svibnja 1807. godine. Spomendan joj se slavi 7. siječnja ili 6. ožujka.