“Vodite svoju obitelj u molitvi.”

Iz nedavnog iskustva mogu vam reći da ovih pet jednostavnih riječi imaju moć okrenuti očev svijet naglavačke.

Ovaj je izazov prošle godine postavljen grupi ljudi iz jedne molitvene zajednice. Budući da često čujemo da je otac duhovni vođa u domu, moglo bi se pomisliti da bi to bio jedan od lakših zahtjeva (potreban je bio i post i pokora), ali od upitnih izraza lica do vrpoljenja u sjedalicama, moglo bi se imati mislio da je od tih muškaraca zatraženo da žrtvuju svoje prvorođenče. “Kako da to učinim?” “Kako to izgleda?” i “Kako mogu uvjeriti svoju obitelj da me slijedi?” bila su pitanja. Ovo je ulazilo u srž vrlo duboko ukorijenjenog problema. Možda ste se i mnogi od vas muževa koji čitate ovaj članak malo uzvrpoljili, piše Terry Rumore, a članak je objavljen na mrežnoj stranici Catholic Gentleman.

Nakon daljnje rasprave i razmišljanja, mislim da možemo primijetiti nekoliko razloga zašto je ovaj izazov dočekan s takvim oklijevanjem, čak i među tom skupinom duhovno zrelih muškaraca, i što nam to govori o očinskom vodstvu u kući.

Uključivanje u obiteljsku molitvu zahtijeva ranjivost

Muškarci često gledaju na zajedničku molitvu kao na ženski posao, kao da bi to bila zadaća vjernih starijih gospođa koje podupiru crkvu svojim krunicama, biblijama s psećim ušima i pohabanim molitvenicima. Muškarci ne bi trebali izvana pokazivati ​​ovisnost o Nebeskom Ocu, javno pokazivati ​​potrebu za oprostom ili tražiti savjet i smjernice. Mi smo ti koji lovimo ribu, vodimo misu i volontiramo u raznim dobrotvornim organizacijama. Neka žene mole?

Samo tada, kada ste ponovno zaslužili njihovo povjerenje – kada ste zaslužili pravo da vas se sasluša i pokažete svoju ranjivost – tada ih možete zamoliti da vas slijede u svakodnevnoj molitvi.

Ipak, molitva je za one koji se oslanjaju na Boga u vjeri, nadi i ljubavi. Ako ne uspijevamo moliti, to je zato što ovisimo o sebi u oholosti, sebičnosti i taštini. Trebamo Boga, a bez Njega smo na kraju prazni. Možemo koordinirati i raditi tisuću događaja za Crkvu i istovremeno cijelo vrijeme propuštati istinu vjere. Bez Njega, nešto nam nedostaje. Trebamo molitvu.

Kada ne komuniciramo i ne vodimo svoje domove, dopuštamo nekome ili nečem drugom da vodi naše obitelji, možda dajući našim voljenima kamenje da jedu ili zmije da se igraju s njima.

I mi očevi također trebamo javno moliti. Ove javne akcije pokazuju našoj obitelji kako moliti; govori im da mi, koji smo često autoritet u mnogim stvarima, podređujemo vlastite živote Nekome iznad nas. Zapravo, vođenje naše obitelji u molitvi jedna je od temeljnih odgovornosti očinstva. Isus Krist nas je naučio kako moliti, dajući nam molitvu Očenaša kao savršeni primjer molitve. Obratite pozornost na ovisnost o Bogu koju Oče naš iznosi: “Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas” (objavljuje ovisnost o Ocu nebeskom) “i otpusti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim” (javno pokazuje potrebu za oprostom) “i ne uvedi nas u napast, nego nas oslobodi od zla” (traži savjet i smjer).

Molitva zahtijeva od oca odvajanje vrijeme za molitvu

To također zahtijeva da usmjerava i vodi druge u odvajanju njihovog vremena. U domu u kojem svi žive zajedno, ali malo rade zajedno, to nije lak zadatak. To je kulturni pomak. Jednostavno rečeno, vođenje zahtijeva rad. Kada svi idu u različitim smjerovima, gdje se jednostavna aktivnost zajedničkog jedenja rijetko događa i gdje se slobodno vrijeme apsorbira u nekom uređaju, obiteljska jedinica uvelike pati. Molitva potiče ponovno ujedinjenje u domu.

Očevi, odložite svoje kontrolere za videoigre, isključite svoje pametne telefone, prestanite biti opsjednuti sportom, ubijte pornografiju i prestanite se odricati svojih prava na vodstvo.

Očev posao se odvija u kući. Otac ponekad radi teške stvari poput stvaranja reda, discipline i strukture. Očev posao zahtijeva da se uključi u obiteljski život, a ne da bude samo slučajni promatrač. Pismo kaže: “Bi li netko od vas svome sinu dao kamen kad traži kruh ili zmiju otrovnicu kad traži ribu?” (Matej 7,9-10). Kada ne komuniciramo i ne vodimo svoje domove, dopuštamo nekome ili nečem drugom da vodi naše obitelji, možda dajući našim voljenima kamenje da jedu ili zmije da se igraju s njima.

Mi očevi sada smo pred izazovom da vodimo svoju obitelj. Moramo početi s vraćanjem prakse molitve u obitelji. Odložite svoje kontrolere za videoigre, isključite svoje pametne telefone, prestanite biti opsjednuti sportom, ubijte pornografiju i prestanite se odricati svojih prava na vodstvo. Dopustite mi da ovo ponovim pozitivnije.

Foto: Freepik

Za početak, možda ćemo se morati učiniti prisutnima prije nego što preuzmemo uzrok molitve. Podignuti glavu i vidjeti svoju lijepu ženu. Ponovno se zaljubiti. Komunicirajte sa svojom djecom. Igrajte igrice s njima. Jedite zajedno kao obitelj i razgovarajte o svom danu.

Izazivali smo jedni druge, smatrali smo se odgovornima jedni drugima i poštovali se. Iz noći u noć postajali smo sve svjesniji naše očinske uloge predvodnika molitve. Naše su nam obitelji počele vjerovati, slušati nas i pratiti u molitvi.

Podijelite priče iz mladosti i nasmijte se glasno svojoj prošlosti. Tada, i samo tada, kada ste ponovno zaslužili njihovo povjerenje – kada ste zaslužili pravo da vas se sasluša i pokažete svoju ranjivost – tada ih možete zamoliti da vas slijede u svakodnevnoj molitvi. U tom trenutku vodstvo vaše obitelji u molitvi neće izgledati tako zastrašujuće, tako strano; to će biti sljedeći logičan korak u ovoj stvari zvanoj očinstvo.

Počnite jednostavno

Odredite redovito vrijeme svake večeri i držite ga se. Budete li se držali plana, postupno će se vaš obiteljski poredak početi mijenjati i vaše će mjesto u domu postati jasnije, ne zato što činite nešto dobro, nego zato što je Bog pozvan da može, kao što molimo na misi, “urediti naše dane u miru.”

Dakle, što se dogodilo s ovom skupinom muškaraca, uključujući i mene? Izazivali smo jedni druge, smatrali smo se odgovornima jedni drugima i poštovali se. Iz noći u noć postajali smo sve svjesniji naše očinske uloge predvodnika molitve. Naše su nam obitelji počele vjerovati, slušati nas i pratiti u molitvi. Da, ponekad ne uspijemo. Život nam stane na put i skliznemo u loše navike. Ali milošću možemo ustrajati, a naše su obitelji bolje zbog toga.